dan 9
srijeda, 19.09.2007. “Pubertet i zašto svi moramo proći kroz TO?”
Došao doma malo na tjedan da se odmorim. Za Zagreb još plaćam skupu kartu autobusnu, kada sam fino mogao već voziti, da Crveni Križ nije poslao sva svoja 3 doktora na godišnji u isto vrijeme...no...ajde, sutra položim prvu pomoć i onda ispit gađam negdje za 6 tjedana kad se vratim na prvu pauzu. Mogao bih dalje o tome, ali danas ipak imam nešto drugo na umu.
Dakle, došao doma i svi sretni da me malo vide prije nego što ponovo pobjegnem. Već nakon 24 sata situacija nije baš prejebena. Seka (13) pala u ponedjeljak dok je igrala “šicu” (košarku, za one poput mene koji ne razumju sve suvremeniji sleng hrvatske nadobudne mladeži) i na hitnoj (noga postala ko bundeva) navečer rekli da u bližoj sekinoj budućnosti vide samo sekinu nogu podignutu u zrak. Naravno, to je isključilo i odlazak u školu. Nakon dogovora s mamom o tome kako neće cijeli dan jučerašnji provesti pred razno raznim ekranima namjenjenim zabavi gledatelja, ona je učinila upravo to. Tako je krenulo i danas, ali mislim da će danas završiti ponešto oštrije s mamine strane. Probao sam ja krenuti s -brat- strane, kao, bliži smo si godinama, i ja volim buljiti u razne ekrane (recimo, svoj najdraži laptop...TV mi nije toliko uzbudljiv, nema interakcije), pa se razumjemo - no ovaj put nije upalilo.
Seki sada, kada nešto kažeš, automatski želiš promjeniti njen život, petljaš se u njene savršene avangardne ideje i rituale. I nema šanse da se i malo približiš. Naravno, ima prekrasnih momenata kada dopusti pristup i kada je divno, ali većinu vremena je zatvorena, nabrijana teenagerica.
I sad mene buni. Ja sam napunio 18 nedavno, s obzirom na to kako vrijeme brzo leti, dakle, nisam baš daleko od puberteta, ali način na koji sam ja odgojen je potpuno drugačiji od moje seke. Mislim da tu veliku ulogu igra “sindrom drugog djeteta” i “sindrom drugog ženskog djeteta”. Dodaju tu puno i naše osobnosti – riba vs. bik... i istina je da smo potpuno drugačini i nitko ni ne očekuje nešto drugo, ali sad, to ne smije biti ni izlika. Seka je kulerica, crno oko očiju, sexy minjak, tajce i starke. Seka već brije s frendicama tko je kome što, zašto, kada i gdje. Seka trenutno sa štakama ulazi u dnevni boravak i pokušava pročitati što pišem, ali nedam se ja.
I što mi je najgore – laže. Nisu to nekakve sad velike laži, mislim, nije da nisam i ja mami ponekad rekao kako “stvarno nisam upalio TV”, no kako to da ne odustane od toga nakon što vidi da znam istinu i da je pitam pitanja koja mogu postavit samo zato što znam istinu. I onda nakon pola sata što ništa nezna, otvara ladicu i baca pernicu koju sam tražio meni u facu... ?
Mama je već umorna i ima problema s tatom. Rađa li se bunt možda zato? Koga napada bunt? Kako mene nije napao? Isti se problemi vrte već godinama, i kad sam ja imao 13 naslućivale su se neke naznake. Ipak, kako jedan izlazi dobro, a drugi ne. Mene je izvuklo to što sam si našao zanimaciju, pronašao odgovor na to što želim raditi, gdje se školovati, što čitati, što pjevati, gdje crtati, kada izlaziti, što popiti, kada popiti... Ipak, ja sam sa 13 imao 100, pa još jednu obvezu. Glazbena, osnovna, ZeKaeM...previše stvari za odraditi da bih imao vremena za ljenčariti, da bih imao vremena za budaliziranje. Imao sam i ja Playstation tada, ali nisam igrao 3 sata bez prestanka, osim možda nedjeljom, ponekad, kada su me i prsti zaboljeli.
Povlačim pitanje – treba li djeci staviti na nos puno obveza, puno zadataka, treba li ih držati u stalnom “muvingu”... ili ih pustiti da već u 5. osnovne sami odlučuju kako ne žele ovo i ono?
Prevelika buka, koncentracija pala. A nova igrica ima 3 tona melodije koji se već 7 minuta bez prestanka ponavljaju i vrte u krug...valjda kad igraš igricu, toliko se koncentriraš na svog lika da ni ne čuješ muziku...zaglupljujuću muziku od tri tona koja se neprestano ponavljaju.
Uglavnom, ja sam imao previše obveza, ali sada više volim sjesti pogledati film, seriju ili nešto, a onda se ustati i čitati, kuhati ili posaugati. Treba li to očekivati to od 13ogodišnjakinje? Ne... ali barem neke naznake koje pokazuju da će krenuti u tom smijeru? Da...
Ipak, na kraju je samo pitanje vlastitih odabira – što želiš da tvoje dijete radi, kako da se ponaša i s kim da se druži – njen je život, ali ima jedan super citat koji su koristili u jednoj kampanji protiv nasilja nad djecom.
Govori o tome kako su djeca brodovi koji putuju svojim životima, a roditelji more, koje ih treba usmjeriti i osigurati mirnu plovidbu.
A sad, tko lud, tko mrtav...
dan 8
utorak, 11.09.2007. “Neki dobri klinci, a onda se tresu od srama!”
Pun sam nekih ideja. Sad ću se ispucat, ljudi ne stignu ni komentirati, a ja već novo... A nije mi do čuvanja, pa onda bla, a možda bih i mogao. Skupljat, pa onda ono, čitajte me ponedjeljkom... a opet, ako nekog zanima, uvjek može potražit arhive i tako. A volim čitat komentare, a tko će ih tražit po arhivi. Ali ako se svi trude, trudim se i ja. No, skočimo na obradu današnje teme – inspiracija: prvo predavanje prve pomoći.
Uglavnom, dođe jedan lik, fasciniran sam. Niže komentare, onako, frajerske, ubacuje se lik nadobudno svima u riječ. E, ni vrit ni mimo, nego dođe red na njega da oživi pola lutke koja leži na stolu. I tako se on sad ustane, lijevo rame, desno rame (inače, budući da se bavim time čime se bavim, znam – ramena nisu potrebna za hodanje, ne pomažu nego odmažu) i uspije doć do lutke (kažem, fasciniran sam). Naime, frajer odjednom pred 20 ljudi i zamislite, polako se čovjek zacrveni i malo mu se, kao, zatresu ruke. No, uspije on to odradit, kako tako i vrati se na mjesto i sad najbolje: jednom kada je zaštićen ljudima oko sebe, čovjek opet komentira, nabacuje se. Ali pogledaš ga i vidiš kako je svjestan, sada se izvlači iz situacije.
Bilo je još likova koji su se histerično smijali, crvenili, brzali, preskakali djelove oživljavanja (mislim da je ta lutka umirala jednom u minuti), fufljali, i tako to. Ne sudim. Ne tračam. Sve mi je to zanimljivo isključivo sa strane psihologa (koji nisam, ali ono...hobi). Jedna osoba, kada je zaklonjena društvom, dokazano, može biti car nad carevima, a kada se nađe sama, pa i u banalnoj situaciji kao što je oživljavanje lutke (banalna situacija je banalna jer smo svi mi oživljavali istim postupkom jedan za drugim, s nekim malim varijacijama kad je lutka već pokazivala znakove života,... mislim, hipotetski) pred 20 ljudi postane manja od makova zrna.
Ali moram reći i nešto dobro po pitanju važan-pred-društvom. Ima i situacija koja mi je bila draga. Jedan lik iz mog razreda u srednjoj. Nisam baš nikad bio voljen od muškog društva moje generacije i mlađih od sebe, ali dečki iz razreda su bili korektni, ali ono, ništa pametno. Uglavnom, jednom s likom ostanem sam iz n-tog razloga i dečko se samnom počne razgovarati, pitati me o ovome i onome i bio je super, valjda prvi put u životu takvo što doživih. Naravno, jednom kada je opet bio među svojima mora održavati neki standard, ali tih par minuta normalnog razgovora puno znači.
Dakle, tema je odnos pojedinca i društva. Što nam društvo znači? Ima nas koji smo ko uskličnici, vidljivi gdje god se pojavimo. Jednostavno se pojaviš i svi znaju za tebe, a ti ni kriv ni dužan. Naravno, to dovodi i komentare, neke lijepe, neke ružne. Ima onih koji dušu vragu prodaju da budu jedan od mnogih i tako super funkcioniraju. Zašto se bojimo individualnosti? Zašto se bojimo biti jedini takvi kakvi jesmo, ponosni na to. Prilagoditi se u svom društvu naravno da je potrebno, to se zove kompromis, ali kada prelazimo granicu i postajemo ovisnici zaštite drugih? Takvi se ljudi, koliko ja znam, jednom kada su sami, izloženi pogledima i osjećima drugih, jednostavno gube i ne mogu dalje. Sram ih je, strah ih je. Društvo im je baterija, a ponajviše, kao što sam rekao, skrovište. Što smo u stanju napraviti za ugled? Pljuvati, tući, vandalizirati ostale. Zašto? Da bi nam netko drugi rekao kako smo super i kul. A jako često ništa od toga nije iskreno, priča se iza leđa. I “najbolji” prijatelji se okrenu i kažu nekome nešto i ogovaranje krene.
A svi smo jednaki, u potrazi za prijateljima, u potrazi za sigurnošću, za ugodom. Samo nam je način traženja drugačiji. Ja volim iskrenost. Volim pokazati svoje karte, SVE svoje karte i odmah ih staviti na stol. Dovodim se u situaciju da sam potpuno otvoren, zapravo iznimno ranjiv, a za što? Onaj drugi igrač preko puta mene vidi i ima pravo birati. On je tada potpuno iskren – ili me popljuje ili me prihvati i počnemo razgovarati. Nije to lako, uvjek si na meti, ali znam da ne lažem, da se ne skrivam iza paravana i znam da mi je tako dobro. Ružne riječi ću prožvakat i preživjet. Prođe vrijeme, zaboravit ću ih, a ono što ostane, ono što preživi bičeve vremena je...neprocjenjivo.
Imam malo prijatelja, ali su najbolji prijatelji na svijetu. Uvijek tu negdje, nazovu, pošalju mail ili poruku i ja sam sretan, siguran i smijem se.
Smiješ li se i ti?
dan 7
nedjelja, 09.09.2007. “Ponovo zaljubljivanje? Tko je to izmislio?”
Sjediti na kavi, u društvu i gledati okolo. Pogledati nekog kao i svaki put do sada, ali ovaj put imaš flash i što vidiš? Padne ti na pamet poljubac i sljedeće što znaš, jednostavno buljiš u prazno, potpuno izgubljen. Opet na početku.
Što se dogodi u toj jednoj sekundi kada ti prvi put padne na pamet da nekoga, recimo, poljubiš. Uvjek zamišljamo poljupce, uvijek, ali samo kod nekih ljudi u našem životu to pokrene osjećaj, emociju. Samo neki ljudi izazovu nešto više. Možda samo oni kojima ista stvar padne na pamet? Bilo bi super da znamo da je tako, odmah bismo imali potvrdu da samo na sigurnom terenu. No, nikad nismo na sigurnom terenu. Dapače, nakon cijelog ljeta, opet smo na ledu.
Ja sam sada znatiželjan. Neodoljive misli pale mi na pamet. Onda se osjećam kao da sam dijete, potpuno nesiguran u to što se može dogoditi. Pogledam ponovo i zacrvenim se. A ne mogu prestati gledati. Ja bih tada samo gledao. Puno bih vremena proveo promatrajući i uživajući u pogledu. Sada bih volio da ovo čita, da se prepozna. Bilo bi mi lakše da zna, a da ništa ne trebam napraviti.
A zapravo se bojim. Zapravo za dvanaest dana odlazim natrag (deja vu). Letim vlakom u daleke zemlje goniti karijeru. I onda se upali obrambeni mehanizam. Otvaram kutijicu i guram sve ove misli unutra, zatvaram je i skrivam ključić. Potiskujem poglede, a skrivam i onu malu suzu koja se tad pojavljuje. Sve to da se zaštitim jer se bojim. Bojim se da opet ne uspije. Bojim se da ću se opet zaplest i opet samo čekat i čekat i opet puknut, a onda ću doć na ljeto nakon kojeg idem još dalje nego sada.
Čuvam se i pazim, a ima li to smisla. Zabranjujem si toliko stvari, za neki cilj koji želim ostvariti. Nisu to velike stvari. I nisam tako strog. Ali opet, idem li dalje nego što je potrebno. Idemo li dalje nego što je potrebno.
Najgore je što i za nju imam ideju. Uvjek imam ideju i to najviše boli. Ne očekujem, ne maštam. Imam ideju i onda pustim da se dogodi, a situaciji se prilagođavam, ali je i vodim u svom smijeru – kompromis. Imam i sad ideju. Ali ne želim za njom. Zapravo je pitanje sljedeće – zašto su nam neke ideje tako daleke, blizu, ali strahovito daleke. Leži li odgovor u tome da njih dvoje zapravo vuku jedan plug na dvije strane? I ne pristaju na kompromise? I jedan ima ideju i drugi ima ideju, a ne slušaju se međusobno, prigovaraju drugome da ne rade ono što ni oni sami, a mogli bi barem probati?
Sve što sam napisao neću provjeravati, ako je zbrčka, neka je.
Uglavnom, puno je to misli koje mi se roje po glavi. Puno i još će se motat neko vrijeme, a onda ću znati odgovor. Doći će, a do tada ću bit strpljiv i čekati.
Ŕ propos jednog večerašnjeg razgovora – treba mi malo romantike...
dan 6
ponedjeljak, 03.09.2007. “Prvi dan škole” + utorak, 04.09.2007.
Danas sam prvi put zakasnio na svoj slatki ljetni posao. Pričao sam jučer kako se moram ustati u pola 7, kako je to rano, bla ser kvak i ne, nisam se sjetio naviti budilicu tako da me jutros probudila izjava: “Pola osam je, što on ne radi ujutro?” Zakasnio sam 3 minute, što je puno budući da sam obično spreman za ulazak u dućan 15 minuta prije početka radnog vremena.
Prva stvar, ironije li što mi se kašnjenje dogodilo upravo na prvi dan škole. Zamisli ti to. Ovo je druga godina da je početak devetog mjeseca, a da mene boli k**** za moju gimnaziju. Nemojte me krivo shvatiti, nije da mi nije bilo lijepo, ali imam drugog posla i nije mi se dalo lupat vrijeme u školskim klupama, pa sam fino požurio s tim i maknuo se. Ali, zanimljivo mi se poklopilo to kašnjenje. Druga stvar koja me zaintrigirala dogodila se kad sam ušao u Importanne centar, da promjenim novce za suvenirnicu u kojoj radim, i vidio jedno pola hrvatskih srednjoškolaca kako se druži u trgovačkom labirintu. Doduše, zaboravio sam da je prvi dan zapravo prvi sat i hajde doma.
Isto tako mi je zanimljivo kako su i ove godine svi pričali i pisali o tome da se u ponedjeljak satima čekao u redovima knjižara. A meni nije jasno, koliko je teško kupiti 20ak bilježnica bilo koji dan u tjednu PRIJE početka nastave. Zašto većina ide baš u ponedjeljak, baš na prvi dan škole?
Još samo jedna situacija – rekla mi je sada baka (dakle, nisam kriv ako je informacija kriva) da su se opet žalili na količinu udžbenika (po tri komada za neke predmete), težinu torbi, itd. Meni je fascinantno to kako se uvjek ima netko za nešto žaliti. Recimo, prvo je bila na tapeti količina udžbenika i novaca koji trebaju biti izdvojeni za to (na to sam se i ja svojevremeno žalio). Sada je to bolje, svi dobivaju besplatne udžbenike, a i obujam gradiva je smanjen. Ali ne, sad kad su svi dobili udžbenike, sad je previše i to što trebaju potrošiti 100 kuna (ma da je i 200 kuna, nije greda) za folije kako bi iste te pametne knjige zamotali i čuvali – valjda im je i to teško, vodit brigu da udžbenici budu sretni i uredni i da barem jedno dijete nešto nauči iz njih. Sad mi je palo na pamet i to kako smo se svi mi žalili na cijene udžbenika, a do kraja godine sve bismo zaboravili i udžbenici bi bili poderani, pošarani, osiromašeni...sad su barem primorani i čuvat ih. A ako jedan udžbenik prođe više generacija, možda će ga netko i otvorit i pogledat što unutra piše.
Previše mi se nešto priča, previše se misli, previše se duma, a premalo radi. Kamo ide ovaj svijet, rekla bi moja prijateljica. Rekao bih i ja, zapravo. Mislim da se vraćam na zaključak prethodnog posta (mogao bih i provjerit, a možda se i sjetit, ne?) o tome da radimo sranja. Svi bi nešto okolo. Da zaključim situaciju, sad razmišljam malo šire od samog školstva. Ljudi moji, nas, ljudi, na Zemljici ima toliko puno da to više nije normalno, samo radimo smeće i filozofiramo. Budući da je situacija takva odredili smo si neka pravila, jednostavna pravila, da si olakšamo život u toj našoj zajednici. Pravila koja nas drže na okupu, koja nas usmjeravaju. Opća pravila čijim ignoriranjem zapravo pljujemo po onima koji ta pravila poštuju, pljujemo po onima koji voze unutar dozvoljene brzine i stanu kad semafor pokazuje crveno, po onima koji plaćaju vožnju tramvajem, po onima koji peru ruke nakon nužde i po onima koji kažu hvala kada im pridržiš vrata. O tim pravilima govorim. Ona nas ne sputavaju u našem životu, nego nam pomažu da u toj količini pojedinaca vlada neka sloga koja nam olakšava suživot. A kad to naučimo, onda ćemo primit udžbenike kao dar, omotat ih, reći hvala, a sljedeće ih godine predati dalje. Predložit ćemo promjene, a onda se strpit i pričekat da se dogode. I svima će bit lakše.
Možda želim suho zlato i dobru vilu, ali želim i strpit ću se, pa vidjet.
Tko živ tko mrtav...
dan 5
petak, 31.08.2007. “Private? – A gdje ti živiš, molim te!”
Počeo sam danas čitati članak u TIMEu koji je nadahnut knjigom koja će uskoro vidjeti svjetlo dana, knjiga koja sadrži brojna pisma Majke Terezije, brojna pisma za koja je ona zahtjevala da budu spaljena. Zaboravljena.
Najviše me razljutilo kada je u novinama osvanula stranica iz dnevnika nedavno preminule djevojčice.
Stranica dnevnika. U novinama. ???
Okej, svi mi ponekad želimo zaviriti u tuđi dnevnik, u dnevnik jednog od naših prijatelja, samo nakratko, da vidimo tko je kad je sam sa sobom, iako nas od malih nogu uče da je čitanje pisama i dnevnika nešto nedopustivo (naravno, ukoliko se radi o tuđem vlasništvu istih). Ali kako nekome padne na “pamet” objaviti tako nešto u dnevnim novinama. Službeno proglašavam vrhunac ljudske gluposti dostignutim.
Kažu da je cijeli London prekriven kamerama. Kažu da je kretnje svakog pojedinca na Zemlji moguće neprestano pratiti – raznovrsnim satelitima koji kruže oko zemlje. Kažu da je poznati hollywoodski glumac skoro pretukao paparazze – pitam se zašto bi učinio tako nešto.
Mislim da sam propustio onaj moment kada je svijet jednostavno ušao u pubertet i odlučio izbrisati sve ono što su mu baka i djeda ikada rekli. Ali zanima me tko je iza svega toga? Je li stvarno moguće da je novac tu glavni animator. Ili je ipak riječ o ljudskoj gluposti. Jasno mi je da neke npr. dnevne novine imaju status, ali da se neke moraju boriti za svoj udio na tržištu. Koliko daleko su ljudi spremni ići?
Nikako da ne pomislim – novac. Zna se da će i jedna riječ o svima nama dragom paru Pitt-Jolie donjeti top prodaju tog dana, zna se koji političar trenutno najviše zanima javnost i koja je jučerašnja glupost spremna za naslovnicu koja će izmamiti tih 6 kuna iz svakog džepa. Ali što je s onim drugim faktorom, s našim srcima. Mozak lovi pare da mu bude lijepo. A srce? Mi smo svojevrsni vampiri, nalazimo poseban užitak u tome što smo prvi koji znamo da je Britney obrijala glavu, Vlatkica kupila laptop, a Snješka bankrotirala. Kakav osjećaj imate dok čitate neki trač? Jednostavan, klasičan trač? Neko čudno zadovoljstvo je znati tko je od tih slavnih divova na kojoj plaži ostavio opušak svoje cigarete. Pravi smo predatori. Ali treba negdje stati!!!
Majka Terezija imala je pitanja, ideja, kolebanja, sumnji o kojima je pisala u svojim pismima. Odlučila je da pisma budu spaljena, no netko se sjetio da će ih sačuvati... a onda objaviti u knjizi i baciti ih sve nama predatorima koji samo čekamo novi materijal za analizu. No u ovom trenutku više ne čitamo gdje se Majka posljednji put okupala i kakav je kostim imala na sebi. Čitamo njene najdublje, najprivatnije misli. Ulazimo u onaj dio njene svijesti koje je ona sama odlučila podijeliti, ali samo s posebno odabranim osobama u koje je imala povjerenja. Hokus-pokus i tri sekunde kasnije cijela zemlja stoji na trepavicama i čeka da se baci na nešto novo čime će opet i još jednom pobjeći od svog života. No ipak,da su recimo pisma postavili u regale nekog muzeja, svetišta, na neko mjesto vezano za Majku...predstavili ih dostojanstvenije, ali ne, oni su ih prepisali i uvezali i umnožili u bezbroj primjeraka i uskoro će ih odaslati u svijet onako kako bismo mi bacili mesinu morskim psima ili gladnim lavovima koji nas neumorno love u nadi da će probati novu vrstu mesa.
Kada sam vidio tu priču i neznajući puno detalja jednostavno sam ostao tužan. Nekako mi je stalo do te žene, a gotovo ništa o njoj neznam. Ali napravila je puno. Zaslužila je da poštujemo njene želje, zaslužila je da je poštujemo, zaslužila je da je slušamo.
A što mi radimo? Da prostiš, sranja.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
volim pisati. trenutno sam preinspiriran. bit će i faza (a možda i ne) kada neću biti tako inspiriran, ali... radujmo se dok traje, ne?!
unaprijed - hvala na pažnji!
za znatiželjne:
(meni je balet samo strast, a ovo su neka djela koja su mi jako draga)
the swan lake
sylvie guillem, jonathan cope
william forsythe: in the middle, somewhat elevated
sylvie guillem (solo)
matz ek: smoke
sylvie guillem (solo)
(moje područje je bliže ovom...a zapravo između ovog gore i ovog dolje)
angelin preljocaj: le sacre du printemps
nagisa shirai (the chosen virgin)
pina baush: le sacre du printemps
malou airaudo (the chosen virgin)
wim vandekeybus: blush
ultima vez (company)
obitelj
Nina
Meggy
Lina
Tea
Elizabeta
i prijatelji
Jura
Coco
Zahir
Pink*kniP
also se me at:
mojprostor
- za međunarodnu komunikaciju
knjiga lica
- za još malo međunarodne komunikacije
ovo slušam sada...
amy winehouse
damien rice
anthony and the johnsons
hairspray