ples - i sve što to donosi sa sobom...© https://blog.dnevnik.hr/suvremeni

utorak, 28.08.2007.

dan 4
28.08.2007. “Ljubav, sex i rock’n’roll”

Nedavno su objavili po svim novinama kako su kojekakvi stručnjaci izjavili, otkrili ili što već da će kroz dvije tri generacije sex napokon u potpunosti biti stvar ugode, a ne ono što su više-manje roditelji nazivali RODAMA. Pitanje je samo hoćemo li preživjeti do tada. Mislim, kako se sada brinemo o Zemlji, ...
Uglavnom. Zanima me pitanje nevjere. Čitam jutros na forumu - tip predloži situaciju kada raskine s dečkom i pofuka zajedničkog prijatelja – smatra li se to preljubom. Negdje tijekom evolucije ljudi su prestali voditi svoj život na način da ugađaju sebi. U školi je jedino bitna ocjena, u srednjoj je bitno da uloviš pravi fakultet, pa posao koji ti donosi brdo love, pa sretan i divan brak te dvoje djece, idilični nedjeljni ručkovi. Ako smo svi tako sretni, zašto se onda sve više i više brakova raspada, na riječ “ljubavnik” nitko više ni ne trepne, a šara li se šara naveliko i naširoko. A da ne govorim o tome da je najbitnije od svega da je brak dogovor između dvije osobe suprotnog spola.
Ako stvarno pređemo preko te umjetne idile i opustimo se, svima će biti ugodnije. A za sve je kriv sex. Zamislite zajednicu u kojoj ljudi vole i seksaju jedinke do kojima im je stalo bez straha da će im netko sjest na vrat. Mislim, svatko od nas će uvijek imati roditelje koji će pak uvijek imati još jedno pitanje i prijedlog na ama baš svaki pokret koji mi napravimo. Međutim, samo zamislite da živimo u društvu gdje ti nitko ne smeta, nitko ne zabada nos u tvoja posla. Imaš partnera, posao, novaca dovoljno za hranu, piće, pokoji izlet, što ćeš više?
Budimo realni, seksualna energija je definitivno najizraženija od svih, barem u našem svijetu. Kada nisi zadovoljan s TIM, ništa ti ne valja. Koliko vremena provedemo razmišljajući o tome gdje smo fulali s odnedavno bivšim partnerom, zašto nas nitko ne želi – a sami smo nekoliko sati, kako me danas nitko nije pogledao na ulici? Koliko zapravo volimo sjediti i plakati nad našim jadnim životima, a sami smo si krivi. Teško je to priznati, stati na loptu i započeti svoju utakmicu. A i toga smo svjesni, no ipak si uzimamo pravo da smetnemo tu činjenicu u neku daleku i duboko zakopanu ladicu, sjednemo i ... plačemo.
Trik pitanje - Koliko vremena provedemo tražeći sekunde pornografije na internetu? Ništa puno, samo 10ak sekundi, tek toliko da vidimo kako to zapravo izgleda, da utažimo onu nevinu glad? A kasnije... kasnije se osjećamo krivi jer smo napravili nešto ružno, nešto što nije po propisima... i u tom trenu zaboravljamo kako smo se dobro osjećali gledajući tih par grešnih sekundi. Nitko nas nije vidio, nitko nas nije čuo, posve smo sigurni u trenutku kada počnemo paničariti i time puštamo društvo da opet uđe kroz onaj mali prozor u naš mali svijet. I opet smo na nuli.
A koliko puta nam netko jebozovan stoji pred nosom, a mi nećemo reći ni riječi. Sram nas je? Pod pritiskom smo od toliko faktora – hoće li mi reći ne, što će reći oni oko nas? Možda nije dobar u krevetu, možda ne voli jagode...a možda su u šumi.
Živjeti u savršenom svijetu nikad nećemo. Ni mi ni tko drugi, u tome je i čar. Ali smatram da na neke stvari možemo utjecati. Potrebno je truda, ali cilj je nadasve plemenit... sebičan, ali plemenit. Naša vlastita sreća. Mislim da svatko od nas sada treba postati sebičan i misliti malo na sebe. Napravite si nešto fino za jelo u onda uživajte u tome. Nako toga pojedite kilu napolitanki i popijte litru mlijeka. Lezite u krevet s osobom koja vam se sviđa, makar jednom, po skirvečki, zadovoljite želju. Opustimo se, bit će nam svima ljepše.

28.08.2007. u 13:02 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.08.2007.

dan 3
ponedjeljak, 20.08.2007.

Polako se gubim u moru svakodnevice koja nije moja. Nisam napravljen da sjedim. Plesnu dvoranu (ikakvu dvoranu) nisam posjetio već duže vrijeme, ima više od mjesec dana... i imam crve u guzici. Poslje posla presvučem se iz fine odjeće i uskačem u nešto domaće i zatim se bacam po dnevnom boravku pazeći pritom da nogom ne srušim koju sliku sa zida ili da rukom ne polomim predmete koji vjerno čekaju poglede na prozorskoj dasci. Od jutra do sutra u glavi sam na pozornici. Nove ideje, o projektima koji vjerovatno nikada neće biti ostvareni, jednostavno zato što ih je previše, frcaju mi iz sekunde u sekundu i sve oživljavaju na pozornici moje mašte. Zatim se, što je neodgovorno od mene, potpuno ne zagrijan i nespreman, bacam u najteže tehničke sheme koje mi padnu na pamet i uživam u okusu vjetra u koji liže moju kožu dok se tako vrtim u ionako malenom prostoru.
Istovremeno imam neopisivu želju da prenesem znanje na nekolicinu znatiželjnika koji bi se bacali dvoranom skupa samnom. Imam želju plesati s potpunim neznancima na sredini glavnom gradskog trga, na nasipu uz Savu, na stepenicama ispred Nacionalne Knjižnice.
Uživam u tome što mi nikada nije dosadno kada razmišljam o jednom i jedinom načinu izricanja koji poznajem i koji me dosad nikada nije iznevjerio. Volio bih kada ne bih to trebao skrivati od znatiželjnih pogleda koji samo osuđuju. Žalosno mi je da se svaki put, ovdje u Zagrebu, gotovo sramim kada počnu razni pogledi sa svih strana. Znate li kako je kada sjedite u kafiću i ljudi sa susjedih stolova šapuću i gledaju u vas? Znate li kako je voziti se u tramvaju kada čujete razna šaputanja i znate da se odnose na vas? Znate li kako je prepoznavati ružne riječi i vidjeti kako lete vašem licu, vašem tijelu, vašem srcu? Kako da ne budem tužan, preplašen, kada hodam kući i prvi put u životu poželim da mogu već sad biti doma, samo da me netko ne izlema u komadiću mraka koji me čeka, točno metar pred mojim koracima?
A sve samo zato što neizmjerno volim bacati svoje tijelo po zraku, po podu i samo zato što se to ne bojim pokazati. Samo zato što nisam stereotip? Mene nije briga ako muškarci ne smiju ovo ili ono? Nije me briga jer si ne želim staviti granice do kojih smijem u nekom pogledu ići. Naravno, jedan dan ću izgledati kao normalan primjerak muškog roda, hlače, košulja, ništa napadno... no drugi ću, s istom glavom na ramenima, u šarenoj majici i kariranim hlačama vrtiti piruete po Mirabell platzu.
Zašto se ovdje, u Zagrebu, skrivam? Zašto poželim da me nitko ne vidi? Zašto poželim da me bar jednom ne gledaju kao smeće na ulici... ili da barem šute i prave se da im nisam predmet za ismijavanje? Volim da smo svi drugačiji, no bih li se trebao u jednom društvu prilagodit autoritetu većine (a cijeli život imam problema s istim, autoritetom i većinom)? Bih li trebao potisnuti sve one ideje koje izlaze i naučit biti normalan?
Ili mi ipak dopuštate da živim na svoj način i da lebdim po svojim oblacima, NORMALAN, kao i svi vi...

20.08.2007. u 23:18 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 14.08.2007.

dan 2
ponedjeljak 13.08.2007.

Pala mi je na pamet tema – homoseksualci u plesnom svijetu. Naravno, priča se prvenstveno odnosi na muškarce – zašto je žene napaljujuće gledati u gay seksu (je ili nije gay – njih dvije poziraju skupa, da raspale mušku maštu). Valjda muškarac, gledajući slike stavlja sebe među njih... zašto žene ne privlači image s dva muškarca u “erotskom” odnosu... ili jednostavno ne žele priznati?
Da se zna, ja smatram da smo svi mi biseksualci po prirodi. Kad tad nas (barem) jedna osoba istog spola privuče, seksualno, a možda i emocionalno. Na nama je da odaberemo. Ali, moramo li odabrati jedno – čemu u manjiti mogućnost zadovoljstva? Isključimo li jedne, isključili smo pola zemaljske kugle s popisa potecijalnog partnera.
No, vraćam se na temu. Jedna stvar mi nije bila jasna... zapravo, nije mi ni sada. Gledajući mene, jedno četiri muška “hunk” tipa, u ženskom društvu samo kad mogu ispasti pastusi u očima prijatelja, gledaju u mene i viču: “PEDERČINO!” . Zašto? S 13 godina sam radi svog “pederskog” odabira hobija zaradio prvi honorar, s 15 odradio svoju prvu profesionalnu plesnu predstavu kao dio poznatog plesnog ansambla, sa 17 završio gimnaziju i nasputio dom i zemlju radi akademije aka stručnog usavršavanja - većinu slobodnog vremena provodim u društvu žena, uglavnom i imam prijateljice. Tko je ovdje lud?
Naravno, u prilog mi ne ide statistika koja pokazuje da puno muškaraca u plesnom svijetu i je homoseksualnog opredjeljenja. No ipak bih se usudio reći kako nije ohrabrujuć mentalitet koji ti pripisuje neke osobine, a da nisi ni kriv ni dužan. A i istina je da žene zaista vladaju mojom profesijom, ali to je jednostavno zato što kroz povijet, kada je ples bio jednostavno estetski lijep i zbog toga cijenjen – puno je ljepše bilo vidjet nježno žensko biće kako glumi vilu i skakuće okolo kao vjetrom nošena, nego veliku mušku grdosiju koja neartikulirano maše rukama i nogama. Ipak, i to se danas mijenja.
Dečko koji pleše je gay...a dečko koji pleše ima ovakav raspored. Jedan dan na akademiji počinje u 8 45, a pauza do ručka gotovo da i nema. Popodnevni satovi i probe mogu se odužiti sve dok nas ne istjeraju iz škole kako bi je zatvorili. U profesionalnom svijetu još dođe i večernja predstava. Fizičke sposobnosti plesača dovode se na visoku razinu godinama i godinama mukotrpnog rada, uvijek ima neka nova stvar koja se traži od tebe ako želiš biti uspješan, od savršenog izvođena tehnika kao recimo baleta pa do dubljenja na glavi, trčanja unatrag, skakanja preko trosjeda, valjanja u medu, hopsanja po stepenicama, izražavanja utučenosti u prozorskom okviru... A da ne uvrstim u to neke normalnije stvari poput teretane, bicikla... jer se uz sve navedeno od nas očekuje da budemo daleko snažniji, mišićaviji,brži - “muškiji” jedan od drugog kako bi mogli pridonjeti već i ovako puno većem broju žena u profesiji.
Lud na jedan pozitivan način moraš bit da izdržiš takav tretman (ne umanjujem time ostala zanimanja, samo prikazujem kako izgleda ovo moje), a to ima za sebe i kojekakve posljedice. Kada se baviš poslom i “smišljaš umjetnost” i u privatnom životu, postoji mogućnost, da se ponašaš drugačije od drugim. Ali to što ima dana kada se odjenem u 864 različite boje i izgledam kao klaun dok vrtim piruete na Zrinjevcu ne znači da sam automatski homoseksualac.
(mislim da sam možda previše razvezao, ali da dovršim)
Sve ovo pišem jer mi već na *urac idu oni kojima nikako da prestane bit zanimljivo kako ja izgledam kad se po meni pljuje. Dakle, nije ni stvar u tome jesam li ili nisam nego u tretmanu koji dobivam. Mislim, da jesam gay, bilo bi mi i gore jer bi napadali dio moje intime.
A da ne kažem da nema čarobnije pojave od male-female dueta kada partneri, pa i kad se riječ samo o vježbanju na satu, jedan drugome stavljaju svoje tijelo u ruke. Osjećaj koji se tada razvija, pažnja prema onome s kime barataš, sigurnost koju ti uljeva dobar partner, strast koja lagano pucketa (još da se bavim tangom, ...uf...)... sve je to nešto o čemu prosječan muškarac (mislim na onoga koji se recimo bavi ekonomijom, a nakon posla dođe doma i sjedne pred TV i onda navija za Dinamo) može samo sanjati.
Tema mi je poprimila preopće razmjere. Smislit ću nešto konkretnije za sljedeći put.

Ostavite predrasude pred vratima stana kad izlazite iz kuće. Možda vam se baš taj dan dogodi nešto neočekivano u čemu biste mogli neopisivo uživati.

14.08.2007. u 11:51 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.08.2007.

dan 1

četvrtak, 09.08.2007.



Odlučio sam početi danas, na stranicama ove bilježnice.

Imam uvod – jednostavan. Jednog dana ovo možda bude početak romana, autobiografije ili drame. Volio bih da bude uvezano, volim knjige - vjerujem im.

Htio bih započeti jednom crticom. Jučer sam prvi puta posjetio teretanu, ja, Plesač, već godinama slušajući o njima, napokon sam odlučio krenuti i s tim. Dakle, ja i moj dragi prijatelj Glumac (naravno da nisam išao sam) već izlazimo iz teretane i naravno, na putu da zapalimo cigaretu, komentiramo. Na repertoaru je crni mačak koji jednom rukom po tri serije od najmanje deset ponavljanja podiže po pedeset kila. Izgleda kao... jako jak čovjek. Pitamo se od kud mu snaga i želja da izgleda tako, ogromne ruke, ramena kao Glumac i ja jedan pored drugoga. I stvarno, od kud mu ideja za tako nešto. Ipak, večeras mi je jedno drugo pitanje palo na pamet.

Od kud meni ideja da svaki dan ulazim u plesni studio i vrtim iste piruete i svaki dan se jednako molim da ide? Ud kud meni snaga da ulažem abnormalnu količinu novaca u ljude koji će mi zagorčavati život dajući mi da se bavim najtežim od zadataka? Od kud mi snaga da radim još i još i još i još i da mi još nije dosadilo, da nikada u glavi, a bome ni srcu, nisam imao ni sekunde sumnje u to što radim?

A na kraju dana i ja ću skrivečki pred zrcalo, pa dignuti nogu i diviti se kako danas ide visoko, kao i onaj Veliki koji gleda svoje nadlaktice dok blistaju u fitness dvorani i primamljuju oči nas ostalih koji to u životu nismo vidjeli.

Jednaki smo, u istom kupusu, u lovu na poglede...u lovu na pažnju, divljenje i onu rečenicu: “Ajme, pa kako ti to možeš?”

13.08.2007. u 23:19 • 0 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

evo me opet.

volim pisati. trenutno sam preinspiriran. bit će i faza (a možda i ne) kada neću biti tako inspiriran, ali... radujmo se dok traje, ne?!

unaprijed - hvala na pažnji!

linkovi

za znatiželjne:

(meni je balet samo strast, a ovo su neka djela koja su mi jako draga)

the swan lake
sylvie guillem, jonathan cope


william forsythe: in the middle, somewhat elevated
sylvie guillem (solo)


matz ek: smoke
sylvie guillem (solo)


(moje područje je bliže ovom...a zapravo između ovog gore i ovog dolje)

angelin preljocaj: le sacre du printemps
nagisa shirai (the chosen virgin)


pina baush: le sacre du printemps
malou airaudo (the chosen virgin)


wim vandekeybus: blush
ultima vez (company)

obitelj
Nina
Meggy
Lina
Tea
Elizabeta
i prijatelji
Jura
Coco
Zahir
Pink*kniP

also se me at:
mojprostor
- za međunarodnu komunikaciju

knjiga lica
- za još malo međunarodne komunikacije

ovo slušam sada...

amy winehouse


damien rice


anthony and the johnsons


hairspray