dan 7
nedjelja, 09.09.2007. “Ponovo zaljubljivanje? Tko je to izmislio?”
Sjediti na kavi, u društvu i gledati okolo. Pogledati nekog kao i svaki put do sada, ali ovaj put imaš flash i što vidiš? Padne ti na pamet poljubac i sljedeće što znaš, jednostavno buljiš u prazno, potpuno izgubljen. Opet na početku.
Što se dogodi u toj jednoj sekundi kada ti prvi put padne na pamet da nekoga, recimo, poljubiš. Uvjek zamišljamo poljupce, uvijek, ali samo kod nekih ljudi u našem životu to pokrene osjećaj, emociju. Samo neki ljudi izazovu nešto više. Možda samo oni kojima ista stvar padne na pamet? Bilo bi super da znamo da je tako, odmah bismo imali potvrdu da samo na sigurnom terenu. No, nikad nismo na sigurnom terenu. Dapače, nakon cijelog ljeta, opet smo na ledu.
Ja sam sada znatiželjan. Neodoljive misli pale mi na pamet. Onda se osjećam kao da sam dijete, potpuno nesiguran u to što se može dogoditi. Pogledam ponovo i zacrvenim se. A ne mogu prestati gledati. Ja bih tada samo gledao. Puno bih vremena proveo promatrajući i uživajući u pogledu. Sada bih volio da ovo čita, da se prepozna. Bilo bi mi lakše da zna, a da ništa ne trebam napraviti.
A zapravo se bojim. Zapravo za dvanaest dana odlazim natrag (deja vu). Letim vlakom u daleke zemlje goniti karijeru. I onda se upali obrambeni mehanizam. Otvaram kutijicu i guram sve ove misli unutra, zatvaram je i skrivam ključić. Potiskujem poglede, a skrivam i onu malu suzu koja se tad pojavljuje. Sve to da se zaštitim jer se bojim. Bojim se da opet ne uspije. Bojim se da ću se opet zaplest i opet samo čekat i čekat i opet puknut, a onda ću doć na ljeto nakon kojeg idem još dalje nego sada.
Čuvam se i pazim, a ima li to smisla. Zabranjujem si toliko stvari, za neki cilj koji želim ostvariti. Nisu to velike stvari. I nisam tako strog. Ali opet, idem li dalje nego što je potrebno. Idemo li dalje nego što je potrebno.
Najgore je što i za nju imam ideju. Uvjek imam ideju i to najviše boli. Ne očekujem, ne maštam. Imam ideju i onda pustim da se dogodi, a situaciji se prilagođavam, ali je i vodim u svom smijeru – kompromis. Imam i sad ideju. Ali ne želim za njom. Zapravo je pitanje sljedeće – zašto su nam neke ideje tako daleke, blizu, ali strahovito daleke. Leži li odgovor u tome da njih dvoje zapravo vuku jedan plug na dvije strane? I ne pristaju na kompromise? I jedan ima ideju i drugi ima ideju, a ne slušaju se međusobno, prigovaraju drugome da ne rade ono što ni oni sami, a mogli bi barem probati?
Sve što sam napisao neću provjeravati, ako je zbrčka, neka je.
Uglavnom, puno je to misli koje mi se roje po glavi. Puno i još će se motat neko vrijeme, a onda ću znati odgovor. Doći će, a do tada ću bit strpljiv i čekati.
Ŕ propos jednog večerašnjeg razgovora – treba mi malo romantike...
Post je objavljen 09.09.2007. u 21:46 sati.