dan 8
utorak, 11.09.2007. “Neki dobri klinci, a onda se tresu od srama!”
Pun sam nekih ideja. Sad ću se ispucat, ljudi ne stignu ni komentirati, a ja već novo... A nije mi do čuvanja, pa onda bla, a možda bih i mogao. Skupljat, pa onda ono, čitajte me ponedjeljkom... a opet, ako nekog zanima, uvjek može potražit arhive i tako. A volim čitat komentare, a tko će ih tražit po arhivi. Ali ako se svi trude, trudim se i ja. No, skočimo na obradu današnje teme – inspiracija: prvo predavanje prve pomoći.
Uglavnom, dođe jedan lik, fasciniran sam. Niže komentare, onako, frajerske, ubacuje se lik nadobudno svima u riječ. E, ni vrit ni mimo, nego dođe red na njega da oživi pola lutke koja leži na stolu. I tako se on sad ustane, lijevo rame, desno rame (inače, budući da se bavim time čime se bavim, znam – ramena nisu potrebna za hodanje, ne pomažu nego odmažu) i uspije doć do lutke (kažem, fasciniran sam). Naime, frajer odjednom pred 20 ljudi i zamislite, polako se čovjek zacrveni i malo mu se, kao, zatresu ruke. No, uspije on to odradit, kako tako i vrati se na mjesto i sad najbolje: jednom kada je zaštićen ljudima oko sebe, čovjek opet komentira, nabacuje se. Ali pogledaš ga i vidiš kako je svjestan, sada se izvlači iz situacije.
Bilo je još likova koji su se histerično smijali, crvenili, brzali, preskakali djelove oživljavanja (mislim da je ta lutka umirala jednom u minuti), fufljali, i tako to. Ne sudim. Ne tračam. Sve mi je to zanimljivo isključivo sa strane psihologa (koji nisam, ali ono...hobi). Jedna osoba, kada je zaklonjena društvom, dokazano, može biti car nad carevima, a kada se nađe sama, pa i u banalnoj situaciji kao što je oživljavanje lutke (banalna situacija je banalna jer smo svi mi oživljavali istim postupkom jedan za drugim, s nekim malim varijacijama kad je lutka već pokazivala znakove života,... mislim, hipotetski) pred 20 ljudi postane manja od makova zrna.
Ali moram reći i nešto dobro po pitanju važan-pred-društvom. Ima i situacija koja mi je bila draga. Jedan lik iz mog razreda u srednjoj. Nisam baš nikad bio voljen od muškog društva moje generacije i mlađih od sebe, ali dečki iz razreda su bili korektni, ali ono, ništa pametno. Uglavnom, jednom s likom ostanem sam iz n-tog razloga i dečko se samnom počne razgovarati, pitati me o ovome i onome i bio je super, valjda prvi put u životu takvo što doživih. Naravno, jednom kada je opet bio među svojima mora održavati neki standard, ali tih par minuta normalnog razgovora puno znači.
Dakle, tema je odnos pojedinca i društva. Što nam društvo znači? Ima nas koji smo ko uskličnici, vidljivi gdje god se pojavimo. Jednostavno se pojaviš i svi znaju za tebe, a ti ni kriv ni dužan. Naravno, to dovodi i komentare, neke lijepe, neke ružne. Ima onih koji dušu vragu prodaju da budu jedan od mnogih i tako super funkcioniraju. Zašto se bojimo individualnosti? Zašto se bojimo biti jedini takvi kakvi jesmo, ponosni na to. Prilagoditi se u svom društvu naravno da je potrebno, to se zove kompromis, ali kada prelazimo granicu i postajemo ovisnici zaštite drugih? Takvi se ljudi, koliko ja znam, jednom kada su sami, izloženi pogledima i osjećima drugih, jednostavno gube i ne mogu dalje. Sram ih je, strah ih je. Društvo im je baterija, a ponajviše, kao što sam rekao, skrovište. Što smo u stanju napraviti za ugled? Pljuvati, tući, vandalizirati ostale. Zašto? Da bi nam netko drugi rekao kako smo super i kul. A jako često ništa od toga nije iskreno, priča se iza leđa. I “najbolji” prijatelji se okrenu i kažu nekome nešto i ogovaranje krene.
A svi smo jednaki, u potrazi za prijateljima, u potrazi za sigurnošću, za ugodom. Samo nam je način traženja drugačiji. Ja volim iskrenost. Volim pokazati svoje karte, SVE svoje karte i odmah ih staviti na stol. Dovodim se u situaciju da sam potpuno otvoren, zapravo iznimno ranjiv, a za što? Onaj drugi igrač preko puta mene vidi i ima pravo birati. On je tada potpuno iskren – ili me popljuje ili me prihvati i počnemo razgovarati. Nije to lako, uvjek si na meti, ali znam da ne lažem, da se ne skrivam iza paravana i znam da mi je tako dobro. Ružne riječi ću prožvakat i preživjet. Prođe vrijeme, zaboravit ću ih, a ono što ostane, ono što preživi bičeve vremena je...neprocjenjivo.
Imam malo prijatelja, ali su najbolji prijatelji na svijetu. Uvijek tu negdje, nazovu, pošalju mail ili poruku i ja sam sretan, siguran i smijem se.
Smiješ li se i ti?
Post je objavljen 12.09.2007. u 23:03 sati.