Korak naprijed ...
20.10.2005., četvrtak
|
Malo ću se maknuti od postova pozdrava i utisaka iz daljine ... Ne mogu spavati pa rekoh da vidim neke nove blogove, tj. blogove koje nisam čitala a možda postoje već odavno, ali nikad nije bilo vremena. Rekoh da vidim neke blogove za koje znam da bi mogli biti dobri (po mom ukusu, naravno) ... I tako otvaram blog po blog ... pratila sam naime komentare na onim blogovima koje otvorim "redovito" i neke svoje stare komentare, "zaboravljene" blogeraše ... Otvorila sam tako nekih 5 blogova - i - svi su bili tužni. ... Nesretne ljubavi ... neproživljene ljubavi ... ostavljene ljubavi ... zaboravljene ... prevarene ... ukradene ljubavi ... umišljene ili samo maštane ljubavi ... možda čak neizmaštane ljubavi ... Tužni blogovi plod su nečije tužno završene ili nikad započete ljubavi ... Ne mogu a da se ne pitam zašto je to tako. Tako klišejsko pitanje, znam, ali ipak. I još je zanimljivije to što tužni ljudi čitaju tužne blogove. Što tužni ljudi tješe još tužnije. I tako se stvara krug. Stvara se društvo. Stjeću se novi prijatelji. I možda ... samo možda ... sve te, gore nabrojane i još mnoge druge, ljubavi pronađu svoj smisao ... možda u jednoj osobi, koja je do tog trena bila također nesretna ... možda u jednom pogledu ... samo jednom osmjehu ... možda se sva ta tuga osmisli ... napokon nađe srodnu dušu ... Ali - što napraviti kad se zaboravi kako biti sretan? Što napraviti kad postane jednostavnije biti tužan? Što napraviti, kad se na kraju sreća niti ne prepoznaje više? Komplicirana je sva ta stvar sa srećom ... Sad ju imaš, sad ju nemaš - a u potpunosti nisi svjestan ni jednog ni drugog stanja. I tad kad si siguran da ju imaš, zapravo ju nemaš; i kad si uvjeren da ju nemaš, zapravo ju imaš ... Samo ti to ne znaš. Samo On zna, ali nikada ne kaže, nikada ne otkriva ... u najtežim trenucima nosi te u naručju ... ali u najtežim trenucima to nije dovoljno ... tada bi htjeli da do tog trenutka nije ni došlo pa da nas nitko niti ne mora nositi u naručju ... jer koja nam je korist od toga da nas netko "nosi u naručju" kad je već "prekasno" ... kad je već sve palo u vodu ... Eto ... tako vam djeluje tuga ljudi moji ... Post koji je trebao biti ohrabrenje tužnima i sam je tužan :) A možda je sve ovo samo plod sitnih sati u noći :) |
- 00:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||