Korak naprijed ...
02.05.2005., ponedjeljak
pppffff
Umoran, umoran sam prijatelju umoran ... k'o da mi je tristo godina ...Opet su se počele skupljati stvari. Za ovaj tjedan nisam još u potpunosti ni svjesna što sve trebam napraviti. Stvari se gomilaju, a više što trebam raditi, ja više spavam. Kao da me pomisao na rad uspavljuje. I tu ne mislim na rad - oprati rublje, suđe, kuhati itd. Mislim na rad - pročitati već jednom taj crkveni dokument od 100tinjak stranica, koji je zapravo zanimljiv i brzo se čita; pripremiti taj intervju za retoriku za vježbe, itd. Dakle, mislim na fax. Fax mi je ove godine koma, strava i užas! Profesori su genij do genija, a kao pedagozi nulla! Ne možeš ih slušati 15 min a da ne pomisliš da si sigurno zašao u neku drugu sferu gdje je vrijeme stalo i stvari samo "vise u zraku". Evo, sva ova nervoza koju sam oslobodila pričajući sa sestrom preko telefona malo me živnula. A vučem se po stanu već cijeli dan kao magla. Jutros sam još odradila za blagajnom (nije bilo "susjeda građevinara"), a od 16h do sada radim ništa. Još su me jučer na misi naljutili likovi roditelja, koji se cijeli život ne bave svojom djecom, pa sad kad su ta ista djeca nekoliko odrasla (broje 20ak godina) i makla se od majčine suknje i tatinog zagrljaja te su prigrlili samo tatin novčanik, sad bi ti isti roditelji htjeli izraziti svoje žaljenje za tim što ta njihova djeca ne čitaju na misi, pa ne pjevaju, pa samo vegetiraju negdje u zadnjim klupama jedva čekajući posljednji "idite u miru" da zdime u prvi kafić iza ugla... Kako me ljute takvi roditelji! Dok je svečenik grmio s oltara i na vjeronauku i "tjerao" klince da uče čitati i da čitaju i da se oslobađaju treme i radio s njima ono što su trebali raditi njihovi roditelji - kako bi ja to rekla: radio je magarčevom tvrdoglavošču i jarčevom upornošču - ti isti roditelji su tom istom svečeniku govorili da ne pili toliko JADNU djecu jer eto imaju tremu, pa zašto bi čitali bez veze, šta će im to značit u životu, pa zašto bi pjevali, neka idu u kafić i druže se (aaaaaaaa - da, najozbiljnije, roditelji su to rekli DOSLOVNO!!!) ... a SAD su se sjetili reći da im je ŽAO što njihova djeca ne čitaju i ne pjevaju. Pa skoro sam pukla kad sam to čula. Zar netko zaista može biti toliko (oprostite mi na izrazu) debilan??? Pa i malo dijete zna, da se osobu od 20 godina ne odgaja više... Osobi od 20 godina treba biti potpora i utjeha, pomoč i smjerokaz ... Osoba od 20 godina treba biti sposobna donijeti neke odluke potpuno sama i za te odluke snositi posljedice bile one pozitivne ili negativne non fa bitno ... A to što su roditelji skockali da su te posljedice njihovoj djeci više negativne, jer oni sami nisu naučili djecu što su trebali ... Ma to me ljuti! Kako me ljute takvi roditelji!!! Ili sam to samo ja?! I try to fly away but it's impossible And every breath I take gives birth to deeper sighs And for a moment I am weak So it's hard for me to speak Even though we're underneath the same blue sky If I could paint a picture of this melody It would be a violin without its strings And the canvas in my mind Sings the songs I left behind Like pretty flowers and a sunset It's heavy on my heart I can't make it alone Heavy on my heart I can't find my way home Heavy on my heart So come and free me It's so heavy on my heart I've had my share of pleasure And I've tasted pain I never thought that I would touch an angel's wings There's a journey in my eyes It's getting hard for me to hide Like the ocean at the sunrise ... Love, can you find me in the darkness, and love, Don't let me down There's a journey in my eyes It's getting hard for my to hide And I never thought I'd touch an angel's wings |
- 20:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||