Umoran, umoran sam prijatelju umoran ... k'o da mi je tristo godina ...
Opet su se počele skupljati stvari. Za ovaj tjedan nisam još u potpunosti ni svjesna što sve trebam napraviti. Stvari se gomilaju, a više što trebam raditi, ja više spavam. Kao da me pomisao na rad uspavljuje. I tu ne mislim na rad - oprati rublje, suđe, kuhati itd. Mislim na rad - pročitati već jednom taj crkveni dokument od 100tinjak stranica, koji je zapravo zanimljiv i brzo se čita; pripremiti taj intervju za retoriku za vježbe, itd. Dakle, mislim na fax. Fax mi je ove godine koma, strava i užas! Profesori su genij do genija, a kao pedagozi nulla! Ne možeš ih slušati 15 min a da ne pomisliš da si sigurno zašao u neku drugu sferu gdje je vrijeme stalo i stvari samo "vise u zraku".
Evo, sva ova nervoza koju sam oslobodila pričajući sa sestrom preko telefona malo me živnula. A vučem se po stanu već cijeli dan kao magla. Jutros sam još odradila za blagajnom (nije bilo "susjeda građevinara"), a od 16h do sada radim ništa. Još su me jučer na misi naljutili likovi roditelja, koji se cijeli život ne bave svojom djecom, pa sad kad su ta ista djeca nekoliko odrasla (broje 20ak godina) i makla se od majčine suknje i tatinog zagrljaja te su prigrlili samo tatin novčanik, sad bi ti isti roditelji htjeli izraziti svoje žaljenje za tim što ta njihova djeca ne čitaju na misi, pa ne pjevaju, pa samo vegetiraju negdje u zadnjim klupama jedva čekajući posljednji "idite u miru" da zdime u prvi kafić iza ugla... Kako me ljute takvi roditelji! Dok je svečenik grmio s oltara i na vjeronauku i "tjerao" klince da uče čitati i da čitaju i da se oslobađaju treme i radio s njima ono što su trebali raditi njihovi roditelji - kako bi ja to rekla: radio je magarčevom tvrdoglavošču i jarčevom upornošču - ti isti roditelji su tom istom svečeniku govorili da ne pili toliko JADNU djecu jer eto imaju tremu, pa zašto bi čitali bez veze, šta će im to značit u životu, pa zašto bi pjevali, neka idu u kafić i druže se (aaaaaaaa - da, najozbiljnije, roditelji su to rekli DOSLOVNO!!!) ... a SAD su se sjetili reći da im je ŽAO što njihova djeca ne čitaju i ne pjevaju. Pa skoro sam pukla kad sam to čula. Zar netko zaista može biti toliko (oprostite mi na izrazu) debilan??? Pa i malo dijete zna, da se osobu od 20 godina ne odgaja više... Osobi od 20 godina treba biti potpora i utjeha, pomoč i smjerokaz ... Osoba od 20 godina treba biti sposobna donijeti neke odluke potpuno sama i za te odluke snositi posljedice bile one pozitivne ili negativne non fa bitno ... A to što su roditelji skockali da su te posljedice njihovoj djeci više negativne, jer oni sami nisu naučili djecu što su trebali ... Ma to me ljuti! Kako me ljute takvi roditelji!!!
Ili sam to samo ja?!
I try to fly away but it's impossible
And every breath I take gives birth to deeper sighs
And for a moment I am weak
So it's hard for me to speak
Even though we're underneath the same blue sky
If I could paint a picture of this melody
It would be a violin without its strings
And the canvas in my mind
Sings the songs I left behind
Like pretty flowers and a sunset
It's heavy on my heart
I can't make it alone
Heavy on my heart
I can't find my way home
Heavy on my heart
So come and free me
It's so heavy on my heart
I've had my share of pleasure
And I've tasted pain
I never thought that I would touch an angel's wings
There's a journey in my eyes
It's getting hard for me to hide
Like the ocean at the sunrise
...
Love, can you find me in the darkness, and love,
Don't let me down
There's a journey in my eyes
It's getting hard for my to hide
And I never thought I'd touch an angel's wings
Post je objavljen 02.05.2005. u 20:24 sati.