Korak naprijed ...
08.01.2005., subota
Gomila pošte
Pošta mi je najbolja prijateljica. Nikad ne kasni i uvijek dolazi obilno.  Ovo me podjseća još na nešto što ne kasni (barem ne bi trebalo) i dolazi obilno a još je moja generacija odgajana u uvjerenju da se o tome ne priča (hm, ili sam samo ja tako odgajana?  ). No, da ne stavljam još jednu stvar u naslov bolje da se vratim pošti. Zbilja, pošta mi je najbolja prijateljica. I dok sam bila mala govorila sam da ću biti poštar. Naime, naš je susjed imao isto prezime kao mi osim zadnjeg slova. Naše je A, njegovo E. I poštar nam je često zamijenio poštu pa sam sama prebacivala iz našeg sandučića u njihov i veselila se kad bih našla očekivanu a izgubljenu poštu, koja je zalutala u njihov sandučić, sretno prispjelu u naš  I tako sada već godinama nema radosti mijenjanja pošte. Odselili smo. U kuću. I imamo samo svoj sandučić. Veliki. Prečesto prazan. Ili se barem tako čini. Jer je veliki. I nema više razglednica. Ne novih. A starih imam dvije velike kutije. Jer sam ih skupljala. Rado sam ih skupljala. Sa svih strana. Ali sada toga više nema. Svi ti pošalju e-card iz nekog cyber caffea. Iako je i to rijetkost. Još bolje sms. Brže je tako. A ja sam nostalgična za razglednicama. I onim danima kad dolazi Božić, Nova godina ili rođendan. Kad tri dana nestrpljivo čekaš tko će te se sjetiti i poslati ti neku finu karticu. Nema toga više  I odselila sam ponovno. Sad sam ponovno u stanu. U zgradi/kući gdje je 12 stančića veličine sobe i većinom smo studenti ili studentski parovi. Ali također imamo samo jedan sandučić. Veliki. U njega ide pošta za sve, a onda si svatko vadi što je njegovo. Naravno tu su i nezaobilazne reklame. Kojih je zaista gomila. Ali ih ja volim prelistati. Pa nađe se koji put nešto zanimljivo. Nego, zašto ja to sve pišem... Neki pametnjaković je počeo vaditi poštu iz sandučića i unositi ju u kuću/zgradu te stavljati na pod odmah iza ulaznih vrata. Tako se pošta prlja, gužva, a kad je kiša i kvasi. To me dugo ljutilo i ljutilo i ljutilo. Danas sam odlučila nešto napraviti da me to prestane ljutiti. Napisala sam molbu da se pošta više ne stavlja na pod već na ormarić koji je bio na prvom katu ali sam ga upravo prenijela odmah iza ulaznih vrata, a molbu sam zalijepila na zid. Upotrijebila sam velika slova. Lijepo sam to sročila i kompjuterski podebljala i povečala. Ma nije to ni bitno. Zašto ljudi shvaćaju poštu kao smeće? Ja baš volim poštu. Iza svake reklame, iza svake kuverte, kartice ili čega god stoje neki ljudi koji cijeli dan sjede i slažu te listove na četiri dijela i stavljaju ih u kuverte koje potom lijepe i na njih pišu ili printaju adrese. Pa netko to mora odnijeti i na poštu. A kakva je tek tamo procedura. I svi paze da se nešto ne izgubi, da svatko dobije svoje, a mi to onda bacimo u smeće a da ni ne pogledamo. Najzanimljiviji i največeg poštovanja vrijedni su pak poštari. Dal vam se ikada dogodilo da poštara nije bilo jer je npr. padala kiša? Oni su uvijek na svojim nogama, biciklama ili motorima. Pa bilo vruće (a mi pod hladnim tušem), hladno (a mi u zagrijanim stanovima), kišovito (a mi pod krovom) ili padao snijeg (a mi se skijamo i sankamo ili grijemo uz čaj ili pod vručim tušem)... A odnos do pošte je kao do smeća. I dok nam komunalci smeće odnose, poštari nam ga izgleda donose. To mi se baš ne čini fair. Sam već rekla da ja stvarno volim poštu?  |
- 15:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||