Korak naprijed ...
09.12.2004., četvrtak
Svi moji epiteti
|
U posljednje vrijeme su mi svašta rekli. U posljednje vrijeme sam svašta napravila. Kako preuzeti odgovornost za svoje odluke? Kako nakon rasipanja riječi "oprosti" i "žao mi je" (ali ne uzaludnog rasipanja) kad sugovornik tu riječ više ne doživljava, pokazati da mi je zaista žao? Kako nakon lavine sranja krenuti dalje? Kako bi rekao Hesse u Siddharti - postati dijete čovjek i zaživjeti na novo... Kako se osigurati da će te nešto čekati kad se vratiš? Kako se ponovno naći? Meni je naime svega ovoga dosta. U kojem trenutku je opravdano misliti na sebe i isključivo na sebe pa kud puklo da puklo? U kojem trenutku imamo obavezu do drugih ljudi? U kojem trenutku imamo moralnu obavezu i do sebe i do drugih? Šta onda kad shvatiš kako si čineči sve zbog drugih (pa iako i to ispalo pogrešno) ipak zapostavio samoga sebe i kada počneš činiti nešto isključivo za sebe ne možeš iz svoje kože i ipak paziš da ne bi netko drugi nešto ... ili pogrešno shvatio ili zamjerio ili da bi bilo nepravedno ili što god. Meni je zaista svega ovoga dosta. |
- 12:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||