U posljednje vrijeme su mi svašta rekli. U posljednje vrijeme sam svašta napravila.
Kako preuzeti odgovornost za svoje odluke? Kako nakon rasipanja riječi "oprosti" i "žao mi je" (ali ne uzaludnog rasipanja) kad sugovornik tu riječ više ne doživljava, pokazati da mi je zaista žao? Kako nakon lavine sranja krenuti dalje? Kako bi rekao Hesse u Siddharti - postati dijete čovjek i zaživjeti na novo... Kako se osigurati da će te nešto čekati kad se vratiš? Kako se ponovno naći?
Meni je naime svega ovoga dosta.
U kojem trenutku je opravdano misliti na sebe i isključivo na sebe pa kud puklo da puklo? U kojem trenutku imamo obavezu do drugih ljudi? U kojem trenutku imamo moralnu obavezu i do sebe i do drugih? Šta onda kad shvatiš kako si čineči sve zbog drugih (pa iako i to ispalo pogrešno) ipak zapostavio samoga sebe i kada počneš činiti nešto isključivo za sebe ne možeš iz svoje kože i ipak paziš da ne bi netko drugi nešto ... ili pogrešno shvatio ili zamjerio ili da bi bilo nepravedno ili što god.
Meni je zaista svega ovoga dosta.
Post je objavljen 09.12.2004. u 12:21 sati.