Korak naprijed ...
11.10.2004., ponedjeljak
Loš dan
Svatko ima ponekad svoj loš dan.Kad se ne događa ništa, kad sve ide naopako. Možda si već doživio dane kad si bio sit svega života te si poželio da te nema. Kad te sve mimoilazi, kad nema ni jednog svijetlog trenutka, život tada postaje težak. I može postati tako mračno da više nigdje ne vidiš izlaza. Osjećaš se napušten i sam. U opasnosti si da u očajanju sve prokuneš: i Boga, i život i ljude. U takvim trenucima ne smiješ nikada donositi odluku. Budi strpljiv sa samim sobom i pričekaj da bar jednu noć malo odspavaš. Ako vjeruješ u Boga, pogledaj gore, prema nebu. I kad proigraš sve do posljednje karte, Bog još uvijek ima u svojoj ruci adut za tebe! Bog nam ne stavlja teret da bi nam slomio leđa, već da bi nam savio koljena Problem je jedino u tome što u tim zaista teškim trenucima ne misliš ni na što, a ponajmanje na Boga. Tada imaš osjećaj da ti ni On ne može pomoći. Da ionako niš ne ide kako treba. Poznajem te trenutke. Na žalost. I nemam savjet. Ne znam da li itko može reći pametnu riječ - što tada?! Jer svaka utjeha je bez veze. Ništa ne zvući kao da bi se dalo aplicirati upravo na taj problem. Ono što je meni pomoglo - barem fizički (jer - u tim trenucima i tijelo otkazuje) jest - da sam disala. Da sam postala svjesna činjenice da moram disati dalje. I duboko. I koliko god glupo i smiješno zvući - oni koji znaju o čemu govorim... shvatit će. Dosta se izdogađalo otkako sam se zadnji put javila... Sve nije ni bitno... Nisam primljena na usporedni studij. Primili su samo jednu osobu, al mislim da sam to već rekla. Nije ni bitno. Stvarno mi nije bio bad. Nisam nikome rekla. Samo mami. No, u sljedećih par dana su saznali svi iz užeg kruga a danas i neki iz malo šireg. I svatko se trudi s nekom utjehom. A to mi je glupo. Dva su razloga za to: (1.) utjeha mi zaista ne treba i (2.) nitko još nije rekao pravu stvar. Iako ni sama ne znam što bi to bila "prava stvar", ali da sam ju čula bi vjerojatno znala da je to, to... Najbolja koju sam danas čula je da se ne pilam jer mi ionako ne bi uspjelo. Uau - sam uopće trebala reći hvala na to? Mislim, znam i sama da mi najvjerojatnije ne bi uspjelo ali zar to znaći da nisam smjela ni pokušati i zar to znaći da ne smijem pokušati ponovno?! Ako budem pokušavala - neću reći nikome. Ljudi previše pitaju... ispravljam: pogrešni ljudi previše pitaju... Let's talk this over It's not like we're dead Was it something I did? Was it something You said? Don't leave me hanging In a city so dead Held up so high On such a breakable thread You were all the things I thought I knew And I thought that we could be You were everything, everything that I wanted We were meant to be, supposed to be, but we lost it All of the memories, so close to me, just fade away All this time you were pretending So much for my happy ending You've got your dumb friends I know what they say They tell you I'm difficult But so are they But they don't know me Do they even know you? All the things you hide from me All the shit that you do ... It's nice to know that you were there Thanks for acting like you cared And making me feel like I was the only one It's nice to know we had it all Thanks for watching as I fall And letting me know we were done ... |
- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||