Korak naprijed ...
25.05.2004., utorak
|
Imam problem... A zove se "Šta će reći?!" Užas! Kao trudim se negdje nesto reći, možda napisati ali sve što mi ide po glavi je - a šta ako netko to vidi, skuži, dešifrira. Taj "netko" naravno je "netko poseban", "netko točno određen". I uzalud pokušavam pobjeći od takvog razmišljanja uvjeravajući se (a sve češče i sve oko mene) da mi nije stalo. Jednostavno da mi nije stalo do ničijeg mišljenja. Da mi nije stalo koliko ljudi u ovom trenutku prića o meni (ma naravno da nitko ne prića, rijetki su i koji trenutno misle na mene - al eto; umišljena sam). I onda napišem nešto u zagradi jer je kao "nebitno" i skužim da se upravo o sadržaju unutar zagradi ima najvise za napisati. Pa da skočiš iz kože. Odoh na predavanje. Razmišljati. Ne, ne o tome što profesor prića - njega niti ne čujem najčešće. O sebi. Koliko god mi se činilo da nema osobitog materijala za razmišljati na tu temu, uvijek se ispostavi da je to još najneobrađenija tema u mom životu. |
- 13:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||