|
Prvi izbori koji se sasvim svjesno sjećam bili su oni 1953. ili možda 1954. Zašto? Objasnit ću na kraju dnevnika.
Bila su to olovna vremena. Još uvijek su nestajali ljudi. Preko noći. Samo se krug onih koji nestaju proširio. Uz bivše „pripadnike neprijateljskih formacija“, došli su i „unutrašnji narodno neprijatelji, saboteri i mačekovci“ ,“reakcija svih boja“, „ib-eovci“ ,“đilasovci“ itd.itd.
Partija je sve držala strogo u svojim rukama. Zagreb je bio praktički pod opsadom jer se u njemu nalazilo nekoliko velikih kasarni punih vojske. Mnogih kasarni danas više uopće nema.
Bilo je to vrijeme kad je narodna milicija još uvijek patrolirala gradom na konjima. Isto to je činila i vojska. Na prostoru između Ulice Republike Austrije i Ilice bila je ogromna kasarna, ograđena visokim, zidanim, zidom i u njoj je bila smještena jedna konjička jedinica. Od tuda su dnevno izjahivali u kontrolu po Zagrebu i okolici.
Zagreb je bio pun zatvora. Malo tko zna da je na križanju današnje Vukovarske i Savske, na prostoru gdje je Slovenijales bio ogroman zatvor. Malo tko će se sjetiti da je i u Ilici 101 u dvorišnim zgradama bio ogroman zatvor. Naša kuća je bila na broju 99 pa smo tako s kuhinjskog balkona mogli vidjeti ulaz u zatvor i muški dio a sa sobnog balkona ženski dio zatvora. Tu sam vidio i pamtim to dobro i zatvorenog svećenika Franju Šepera kako se u krugu šeće, ruke na leđima i pognute glave. Pokazala mi ga je mama kojoj je on bio vjeroučitelj u Preparandiji. Šeper je kasnije postao zagrebačkim nadbiskupom, imenovan je kardinalom i zatim drugim čovjekom katoličke crkve u Vatikanu.
Sve što je podsjećalo na buržujske oblike života, na „prevazišle“ načine mišljenja i ponašanja bilo je osuđivano.
Tako i stari, buržujski način izbora. Čak ni mi pučkoškolci nismo smjeli kod biranja predsjednika razreda istaknuti više od jednog kandidata, jer to bi bilo reakcionarno. Nego bi nam učiteljica, napredno, rekla tko je po njenom mišljenju podoban za tu časnu dužnost a mi bi onda morali tajno, na ceduljicama, glasati. Učiteljica bi pokupila cedulje, pregledala ih i gle – svi smo glasali „za“.
Tako je bilo i u velikim, „pravim“ izborima na raznim nivoima koji su se odvijali, pripremali i provodili uz veliku propagandnu buku. Partija, naša avangarda je predlagala kandidate. SSRN je sve organizirao. Svi odrasli su bili učlanjeni u SSRN bez da ih je itko pitao isto kao i ja u pionire bez da me je itko iša pitao. O izborima je zvonilo iz radioaparata. O tome smo slušali mi u školama ali i oni na fakultetima. Oni u tvornicama i uredima su održavali mitinge na kojima se propagiralo uvijek samo jednog kandidata za neki položaj. Nije tada bilo jumbo-plakata ali su aktivisti Narodne fronte (bili su smješteni za naš „rajon“ točno preko puta naše kuće u Ilici 124) oblijepili svaka kućna vrata i svaku vežu s barem tri do četiri plakata. Na jednom su bili označeni izbori i kandidat (za ovo ili ono predstavničko tijelo) a na drugima su bile parole „Svi na izbore“, „Glasujmo protiv reakcije“, „Dolje fašizam i Vatikan“, „Živio drug Tito“, „Živjela petoljetka“, „Tvornice radnicima“ itd. Održavali su se i javni predizborni mitinzi na kojima su govorili očajne gluposti partijski prvaci grada a koji puta bi i nas iz škole vodili na takve mitinge.
Da netko ne bi zaboravio na svoju „socijalističku dužnost glasovanja“ brinuli su se aktivisti Narodne fronte koji bi redovito dolazili i u naš stan i uvjeravali moju obitelj da moraju izaći na izbore. A kako smo mi i tako bili označeni kao „klerofašisti“ to su nam uoči izbora dolazili često. Trebalo je valjda reakciju obraditi.
Rano ujutro na dan izbora vojne glazbe marširale bi gradom i svirale partizanske koračnice. Aktivisti su se muvali, dovodili stare i nemoćne. Svatko je morao glasati. Rajoni su se natjecali tko će postići veće učešće radnog naroda u izborima i tako pokazati svoju pravovjernost, da li 99,8 ili 99.7%.
Idućeg dana, bez izlaznih anketa i nekakvih tu Gongova, u svim novinama su već bili rezultati. I to konačni. kako su rajoni najavljivali, svaki je kandidat biran s 99,8 ili 99,7% glasova, bez glasa protiv ali s nekoliko nevažećih glasova, reda radi.
Slavlje nakon izbora je bilo veliko. Veliki format Vjesnika bio je prepun „plahti“ govora izabranih kandidata, njihovih životopisa. Životopisi su sadržavali obveznu partizansku prošlost i isticali zasluge kandidata. nitko to nije provjeravao. A i da je, ništa ne bi promijenio ali bi ga progutala noć.
Nikakvi dogovori o koalicijama nisu bili potrebni. Partija koja nas je vodila, koja je bila naša avangarda, koja je uvijek znala što je za nas dobro a što ne, pobijedila je na izborima i prešlo se na druge teme. Partijske, dakako.
A sad o tome zašto se sjećam upravo tih izbora. Kratko prije njih u naše susjedstvo se doselila obitelj, majka s troje djece. Došli su iz Srbobrana. Najmlađi, Žika, bio je jedva stariji od mene i postao je moj redoviti „šiplkamerad“ u našem dvorištu. Ali, gdje je bio njegov otac? Nisam mogao pitati. Ali u našoj kući su govorili nešto o IB-u što nisam baš razumio i o tome da je Žikin otac na Golom otoku. I da se nadaju da će za izbore, to je bio valjda partizanski običaj, možda pustiti i Žikinog tatu. Nisu ga pustili.
|
