ponedjeljak, 28.08.2006.

we are the ones who dwell within

gaseci jos jednu cigaretu, pogled joj je pao na njene nikotinski zute nokte. vec odavno razmislja da prestane. ali sve ostaje samo na razmisljanju. kasnije ce otici na plazu i uzivati u zalasku sunca. to je njena tradicija. prije je tu dolazila s momkom nakon gadnih svadja koje bi redovito zavrsile batinama. ona bi, naravno, uvijek izvukla deblji kraj. um su joj preplavile slike kraja njihove veze. vidio ju je kako razgovara s prijateljem s posla. kad je dosla kuci, uhvatio ju je za kosu i poceo joj tuci glavom o zid. nije mogla vristati niti moliti za milost. nije smijela. samo bi joj bilo jos gore. osjetila je kako joj koza puca i pocinje teci krv. bacio ju je na pod. samo je lezala, nije ni plakala ni jecala, jedva da je disala, zagledana u neki nevidljivi svijet. bez ijedne rijeci, on je izjurio iz kuce. nakon sata, a mozda i vise, smogla je snage da ustane i ode do kupaone. lice joj je bilo umrljano krvlju. pustila je vodu u kadi i izvadila zilet. sjedila je na podu i gledala vodu kako tece. taman kad je skinula odjecu i zakoracila u kadu, zazvonio je telefon. to kao da je bio neki signal koji ju je trgnuo iz sna. brzo je izasla iz kade i javila se. policija joj je javila da su ga nasli kraj ceste, pretucenog na smrt. u soku je ispustila slusalicu koja je bila umrljana svjezom krvi. ali, odakle krv? rana na glavi prestala je krvariti. sokirano je pogledala oko sebe i na podu kod ulaznih vrata vidila kamen. pogledala je u svoje krvave ruke i otkrila da su joj neki nokti pukli. otrcala je u wc i zagledala se u praznu kadu. odjeca je bila na njoj, prekrivena krvlju.
od zatvorske kazne spasila ju je psihijatrijska procjena. 'privremeno neuracunjljiva', rekli su. nakon godine dana, pustena je s psihijatrijskog odjela. redovito odlazi psihijatru i pije tablete. uskoro ce se preseliti u italiju. samo ceka da dobije novi identitet. mozda tako uspije pobijeci od drugih koji zive u njenoj glavi. bori se s njima, ali ipak ponekad oni prevladaju. u tim trenutcima ona ne zna sto se dogadja... u tim trenutcima njeni ljubavnici umiru.

28.08.2006. u 23:03 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.08.2006.

luna i helios

'lea se ne kupa jer se boji sunca', kaze moja mama... ali to nije istina. sunce se boji mene. i zato bas i ne izlazim cesto po danu. ne zelim ga ponovno uplasiti. zadnji put kad sam izisla, helios se sakrio iza lune, svoje starije sestre. ja i luna smo dobre prijateljice. s nestrpljenjem ju ocekujem svaku vecer. pricamo cijelu noc, sve dok ne dodje vrijeme da vladavinu prepusti svome bratu. helios je inace plasljiv. uvijek sa sobom nosi veliku svjetiljku da moze osvijetliti sve oko sebe. ali luna... nju nista ne moze prestrasiti. nije ju uznemirio ni posjet onog cudnog bica koje sebe naziva covjekom. ali, ipak mu nije otkrila sve svoje cari. nije mu govorila kao sto svaku vecer govori meni. nije mu svojim njeznim blijedim rukama dodirivala lice i brisala suze. ali, moja prijateljica nije vazna samo meni. bila je vazna i rimljanima koji su joj i dali ime luna. grci nisu bili sigurni dali je ona musko ili zensko, pa su ju zvali artemis i selena. slavna je mooja prijateljica. prije je bila i bozanstvo u nekim narodima. a sada je bozanstvo jednoj izgubljenoj dusi.

24.08.2006. u 22:09 • 6 KomentaraPrint#

subota, 19.08.2006.

trebalo mi je dosta da napisem ovu pricu... napisana je pod utjecajem stephena kinga... daklem... komentirajte, mamicu vam...

ponovno ju je pratio do kuce... naravno, alisa to nije znala. iako je cijelim putem imala taj jezivi osjecaj da nije sama, pripisala je to svojoj paranoji. dobra strana paranoje je ta da mislis da je nekomu stalo do tebe. losa strana je, naravno, da mislis da te taj netko hoce ozlijediti. nastojala se rijesiti te svoje paranoje, isla je na terapije, pila tablete i napokon je mogla reci da joj je bolje. ali, danas je sve to palo u vodu. a alisi se to nije svidjalo. usla je u kucu i zakljucala vrata za sobom. kad je upalila sva svijetla u kuci osjecala se malo sigurnije. otusirala se i krenula u dnevni boravak. ovu vecer je namjeravala provesti u drustvu dobre knjige. ali kad je otisla u sobu po stivo, primjetila je da su vrata ormara otvorena. pripisala je to svojoj paranoji i nastavila svojim poslom. otprilike sat vremena je uzivala u citanju... a tada je zacula korake. isprva tihe, a zatim sve glasnije i mnogobrojnije. kao da je cijela vojska prolazila kroz njenu dnevnu sobu. svjetiljka se srusila i razbila. casa vode se prolila. slike na zidu su se pomjerile. glasovi u njenoj glavi postajali su sve glasniji, sve jaci, sve uskladjeniji. razabrala je nekoliko recenica. pocela je vristati, kidati odjecu sa sebe, grebati se po svakom otkrivenom dijelu tijela. njeni lijepi i njegovani nokti su popucali. antikni namjestaj je bio razbijen u tisuce komadica.

'duhovi ne postoje, duhovi ne postoje, duhovi ne postoje...', to joj je postala mantra. i danas, dvije godine nakon onog dogadjaja, alisa ne moze naci mira. nekoc sjajne duge kose, njegovanih noktiju, u najskupljoj odjeci, a danas u staroj, tko zna koliko puta rabljenoj spavacici, ispucale, iscupane kose i noktiju izgrizenih do samog mesa, jednom davno najlijepsa i najuspjesnija zena svijeta sjedi u kutu stare, trosne ludnice... ne znajuci (ili ne zeleci znati) da ljudi odgovorni za njenu propast zive u njoj... hrane se njenim razumom... sve dok od nje ne ostane nista osim prazne ljusture.

19.08.2006. u 17:10 • 2 KomentaraPrint#

subota, 12.08.2006.

d lest poust... mejbi... bumo videli...

picku materinu... e, moran prestat govorit to... svaka druga mi je 'picku materinu'... moram prestat... vec, enivejz... zakljucih da sam izgubila onu moc opazanja, prenosenja osjecaja na papir (ili ekran kompa) koju sam imala kad sam bila manja... prije sam pisala prejebene pjesme, a sad pisem ciste shitove. pisala sam predobre i duge price, a sad ne mogu ni dvi normalne recenice sastavit. koma. vise se ni izrazavat ne znan. i sad san blokala. imala san tako jasnu predodzbu toga kako bi ovaj tekst trebao izgledat i sta cu napisat, a sad sve ode u tri picke materine. a jebi ga... enivejz... no da... razmisljam o tome da prestanem pisat blog... ne da mi se... nemam sta pisat. zapravo imam, ali ne znam kako to napisat. nestane mi rijeci. stvaralacka kriza :P vec... daklem, ovo je mozda moj zadnji normalan post, iduci ce vjerojatno bit tipa 'prestajen pisat. adio' ili nesta takvo... daklem... bay bay.

12.08.2006. u 22:52 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.08.2006.

frikin sucurac... jebena selendra...

nevjerojatno je kolko malo je potrebno da mi neko digne zivce. ja lipo otisla na plazu malo se opustit, uzivat u tisini i samoci... (iako nisam bila sama, bija je jos jedan lik, al on je sidija sam, malo dalje od mene, pa...)... enivejz, ja tako sidin i uzivan, kad dodju ovi sucuracki debili i sidnu kraj mene. pa me pitaju kad san pocela pusit, kad san pocela slusat metal, jel se drogiran, jesan se jebala, di mi je 'momak metalac', jel znan onog lika metalca sta sidi tamo, pa kako ga ne znan, sta se ne oden upoznat s njim, pa mi kazu da iman dobro dupe... a ja samo mislin kad ce vise otic... na kraju san ja otisla jer san vidila da oni nemaju tu namjeru... i kad san se ustala, ovaj lik me za dupe uvatija... nisan nista rekla, samo san otisla... a svaki dan kad prodjem kraj njih, vicu 'aaa, metalka, sotonjara, jebo te bog' i slicne 'mastovite' gluposti... i meni to lagano ide na zivce... jer mi je pun kurac ovih zatucanih, umisljenih, uskogrudnih debila... i koji kurac oni imaju meni govorit da imam dobro dupe i vatat me za isto?! ja sam inace osoba koja izbjegava konflikte ali onda mi je doslo da mu prilipin jednu zidarsku... naisla san na vise razumijevanja u vukovaru kod osoba koje san tek upoznala i koje uglavnom slusaju cajke nego u ovom usranom mistu u kojen zivin 16 frikin godinamamicu in seljacku... a znala san da ce mi danas bit usran dan. nista mi nije islo od ruke, cili dan san u kurcu, nisan se naspavala vec 3 tjedna... fakin zivot... i fakin familija. i fakin svijet... uvik mora postojat neko ko ce ti usrat dan. ne mozes lipo u miru zivit. nigdi. jedino da se odselim negdi u neku planinu, sama... oko mene jedino bestije... bez telefona, kompjutera, televizije i ostalih zatupljujucih shitova... samo hrpa knjiga i priroda. to bi bilo lipo...

e, da... ova stvar mi je nekako bas draga... u nekim djelovima se bas mogu nac... enivejz...

korn
Falling away from me

Hey, Im feeling tired
My time, is gone today
You flirt with suicide
Sometimes, thats ok
Hear what others say
Im here, standing hollow
Falling away from me
Falling away from me

Day, is here fading
Thats when, I would say
I flirt with suicide
Sometimes kill the pain
I can always say
its gonna be better tomorrow
Falling away from me
Falling away from me

Beating me down
Beating me, beating me
Down, down
Into the ground
Screaming some sound
Beating me, beating me
Down, down
Into the ground

(falling away from me)
Its spinning round and round
(falling away from me)
Its lost and cant be found
(falling away from me)
Its spinning round and round
(falling away from me)
So down

Beating me down [ br]beating me, beating me
Down, down
Into the ground
Screaming some sound
Beating me, beating me
Down, down
Into the ground

Pressing me, they wont go away
So I pray, go away

Its falling away from me

Beating me down
Beating me, beating me
Down, down
Into the ground
Screaming some sound
Beating me, beating me
Down, down
Into the ground

07.08.2006. u 21:18 • 25 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.08.2006.

mia

dobro je, svi spavaju... a frizider je pun... iako ne zadugo. nisam jela vec pet dana i moram dosta toga nadoknaditi. a onda slijedi ciscenje. ovaj ritual sam pocela prije cetiri mjeseca, ne zato sto sam mislila da sam debela, jer nisam, iako bi mi malo vjezbanja dobro doslo jer sam se cijela objesila. pocela sam zato sto... pa, zivot je prema meni bio jako okrutan. sa 12 godina me silovao ujak kad me vozio doma. sa 14 me silovao neznanac u liftu. jednog dana sam se, za ruckom, prisjetila toga svega, i doslo mi je tako lose da sam otrcala u wc i ispovracala se. nakon toga sam se osjecala puno bolje i... tako je sve pocelo. u ta cetiri mjeseca moj zivot se potpuno promjenio. prije sam jela redovito, u normalnim kolicinama, bila sam protivnica droge, i uvijek sam nesto radila, a sad se nekoliko dana izgladnjujem, pa se prejedem, ne moze proci dan a da ja ne popusim joint, po cijele dane se vucem po kuci bez imalo volje... svaki dan osjecam kao da mi zivot izmice kontroli, a tu kontrolu pokusavam vratiti kontroliranjem unosa hrane u sebe. cak i kad se prejedam, imam mjeru. znam da sad svi mislite da sam luda, ali nisam. samo sam... imam probleme koje ne znam kako cu rijesiti. i zato utjehu pronalazim u hrani. i izbacivanju iste. a sad se ispricavam, moram na wc.

Image Hosted by ImageShack.us
bulimija je ozbiljan poremecaj u hranjenju. karakteriziran je prejedanjem te ciscenjem tijela od te hrane. prejedanje se obicno odigrava nasamo, a popraceno je depresijom, krivnjom i gadjenem prema samome sebi. bulimija obuhvaca 3%-7% zena u dobi od 15 do 35 godina. bulimicne osobe imaju poteskoca u suocavanju sa stresnim situacijama, i obicno se u takvim situacijama prepustaju prejedanju. misli o samoubojstvu i pokusaji, takodjer su ponekad prisutni nakon epizode prejedanja. iako, povrsno gledano, poremecaji hranjenja mogu izgledati samo kao opsjednutost hranom i tezinom, oni zapravo predstavljaju ozbiljne emocionalne probleme koji ako se ne rijese mogu dovesti do smrti.

03.08.2006. u 20:02 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Travanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (3)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (6)
Srpanj 2006 (4)
Lipanj 2006 (14)
Svibanj 2006 (9)
Travanj 2006 (4)

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Ph-nglui mglw'nafh Cthulhu R'leyh wgah'nagl fhtagn

'Niti ne treba misliti da je čovjek najstariji ili posljednji od gospodara Zemlje, ili da obični život i njegova tvar hode sami. Stari bijahu, Stari jesu i Stari će biti. Ne u prostorima koje mi znamo, već između njih. Oni hode, svečani i drevni, nedimenzionalni i za nas nevidljivi. Yog-Sothoth zna vrata. Yog-Sothoth je vrata. Yog-Sothoth je ključ i čuvar vrata. Prošlost, sadašnjost, budućnost, sve su jedno u Yog-Sothothu. On zna gdje su se Stari probili u davnini, i gdje će se Oni opet probiti. On zna gdje su Oni hodili poljima Zemlje, i gdje Oni još njima hode, i zašto Ih nitko ne može vidjeti dok hode. Po Njihovu mirisu može čovjek nekad znati da su Oni blizu, ali Njihova lika čovjek ne može spoznati, osim samo u crtama onih koje su Oni začeli čovječanstvu; a od tih ima mnogo vrsta, što se po obrazu razlikuju od čovječjeg vjernog eidolona do onog oblika nevidećeg i nestvarnog koji je Oni. Oni hode neviđeni i zli po onim samotnim mjestima gdje su Riječi izgovorene i Obredi urlani kroz njihova Razdoblja. Vjetar blebeće Njihovim glasovima, a zemlja mrmlja Njihovom svijesti. Oni iskrivljuju šumu i lome grad, ali ne može ni jedna šuma ili grad ugledati ruku koja udara. Kadath u hladnoj pustoši spoznao je Njih, a koji čovjek zna Kadath? Ledena pustinja Juga i potonuli otoci Oceana drže kamenove na kojima je otisnut Njihov pečat, ali tko je vidio duboki smrznuti grad ili visoku zapečaćenu kuluodavno iskićenu morskom travom i školjkama? Veliki Cthulhu je Njihov rod, a ipak on Njih može uoćiti tek mutno. Iäl Shub-Niggurath! Kao gadost ćete ih spoznati. Njihova je ruka na vašim grlima, a ipak vi Njih ne vidite; a Njihova nastamba jedno je s vašim čuvanim pragom. Yog-Sothoth je ključ vrata kroz koje se sfere sreću. Čovjek sad vlada tamo gdje su Oni jednom vladali; Oni će uskoro vladati gdje čovjek sad vlada. Nakon ljeta je zima, i nakon zime ljeto. Oni čekaju strpljivi i moćni, jer ovdje će Oni ponovo vladati.'

Photobucket - Video and Image Hosting

Linkovi i ostale pizdarije

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
darnakh.net
klub kocka
dafi moja
gunserica
andrea, luda mala
Mike
antunovicka
lorena, granđerica mala
Grof V. predobar blog, for real. procitajte
Angelus
bloodmoon
ziva i ponosna... ajd bar neko.
tears and broken smile
mala u starkama
download metal albuma- prekull blog
+metal info+ :P feed your brain
AngelDust
Blacken

Photobucket - Video and Image Hosting

The Raven

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore,
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
"'Tis some visiter," I muttered, "tapping at my chamber door --
Only this, and nothing more."
Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow; -- vainly I had tried to borrow
From my books surcease of sorrow -- sorrow for the lost Lenore --
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore --
Nameless here for evermore.
And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me -- filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
"'Tis some visiter entreating entrance at my chamber door --
Some late visiter entreating entrance at my chamber door; --
This it is, and nothing more."
Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you " -- here I opened wide the door; ----
Darkness there and nothing more.
Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the darkness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, "Lenore!"
This I whispered, and an echo murmured back the word, "Lenore!" --
Merely this, and nothing more.
Then into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon I heard again a tapping somewhat louder than before.
"Surely," said I, "surely that is something at my window lattice;
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore --
Let my heart be still a moment and this mystery explore;--
'Tis the wind and nothing more!"
Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore;
Not the least obeisance made he; not an instant stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door --
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door --
Perched, and sat, and nothing more.
Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
"Though thy crest be shorn and shaven, thou," I said, "art sure no craven,
Ghastly grim and ancient raven wandering from the Nightly shore --
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!"
Quoth the raven "Nevermore."
Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning -- little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no sublunary being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door --
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."
But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered -- not a feather then he fluttered --
Till I scarcely more than muttered "Other friends have flown before --
On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before."
Quoth the raven "Nevermore."
Wondering at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster so when Hope he would adjure --
Stern Despair returned, instead of the sweet Hope he dared adjure --
That sad answer, "Never -- nevermore."
But the raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird, and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore --
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt and ominous bird of yore
Meant in croaking "Nevermore."
This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er,
She shall press, ah, nevermore!
Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Angels whose faint foot-falls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent thee -- by these angels he hath sent thee
Respite -- respite and nepenthe, from thy memories of Lenore;
Let me quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!"
Quoth the raven "Nevermore."
"Prophet!" said I, "thing of evil! -- prophet still, if bird or devil! --
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted --
On this home by Horror haunted -- tell me truly, I implore --
Is there -- is there balm in Gilead? -- tell me -- tell me, I implore!"
Quoth the raven "Nevermore."
"Prophet!" said I, "thing of evil -- prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us -- by that God we both adore --
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore --
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore."
Quoth the raven "Nevermore."
"Be that word our sign in parting, bird or fiend!" I shrieked, upstarting --
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken! -- quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the raven "Nevermore."
And the raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted -- nevermore!

E.A.Poe

Photobucket - Video and Image Hosting

FOR ELAINE

She'll never know how much I love her oh it's to late now
She'll never know how deep my love is
It's to late now

For Elaine it's too late
It's too late now, her soul cannot be saved

She tasted white, oh white she loved the most
Is it to late now?
If I knew I would never let her go
But it's to late now

For Elaine it's too late
It's too late now, her soul cannot be saved

I brought her white roses, oh white she loved the most
Dropped them to her beneath her name
On her grave

For Elaine it's too late
It's too late now, her soul cannot be saved

Embrio

Photobucket - Video and Image Hosting