ponovno ju je pratio do kuce... naravno, alisa to nije znala. iako je cijelim putem imala taj jezivi osjecaj da nije sama, pripisala je to svojoj paranoji. dobra strana paranoje je ta da mislis da je nekomu stalo do tebe. losa strana je, naravno, da mislis da te taj netko hoce ozlijediti. nastojala se rijesiti te svoje paranoje, isla je na terapije, pila tablete i napokon je mogla reci da joj je bolje. ali, danas je sve to palo u vodu. a alisi se to nije svidjalo. usla je u kucu i zakljucala vrata za sobom. kad je upalila sva svijetla u kuci osjecala se malo sigurnije. otusirala se i krenula u dnevni boravak. ovu vecer je namjeravala provesti u drustvu dobre knjige. ali kad je otisla u sobu po stivo, primjetila je da su vrata ormara otvorena. pripisala je to svojoj paranoji i nastavila svojim poslom. otprilike sat vremena je uzivala u citanju... a tada je zacula korake. isprva tihe, a zatim sve glasnije i mnogobrojnije. kao da je cijela vojska prolazila kroz njenu dnevnu sobu. svjetiljka se srusila i razbila. casa vode se prolila. slike na zidu su se pomjerile. glasovi u njenoj glavi postajali su sve glasniji, sve jaci, sve uskladjeniji. razabrala je nekoliko recenica. pocela je vristati, kidati odjecu sa sebe, grebati se po svakom otkrivenom dijelu tijela. njeni lijepi i njegovani nokti su popucali. antikni namjestaj je bio razbijen u tisuce komadica.
'duhovi ne postoje, duhovi ne postoje, duhovi ne postoje...', to joj je postala mantra. i danas, dvije godine nakon onog dogadjaja, alisa ne moze naci mira. nekoc sjajne duge kose, njegovanih noktiju, u najskupljoj odjeci, a danas u staroj, tko zna koliko puta rabljenoj spavacici, ispucale, iscupane kose i noktiju izgrizenih do samog mesa, jednom davno najlijepsa i najuspjesnija zena svijeta sjedi u kutu stare, trosne ludnice... ne znajuci (ili ne zeleci znati) da ljudi odgovorni za njenu propast zive u njoj... hrane se njenim razumom... sve dok od nje ne ostane nista osim prazne ljusture.
Post je objavljen 19.08.2006. u 17:10 sati.