Kad mi je vrištavim signalom perilica rublja odbila početi prati jer joj vrata nisu dobro zatvorena pomislila sam - divno, kako je pametna! Kad je sušilica završila ranije zadani program pomislila sam - wow kako je pametna, štedi mi struju! Kad se indukcijska ploča sama ugasi jer sam uključila kolo na kojemnema ništa opet sam pomislila -- super! Kad mi je novi pametni telefon ispred kamere prepoznao cvijet i to mi napisao (piše i još nešto al' ne vidim bez naočala) - zinula sam, wow kako je pametan! E, a kad mi je na žele bombone (ne pitajte zašto sam slikala žele bombone!) napisao 'hrana' - to mi je bilo previše! To mi je bilo....zastrašujuće! Žele bombone je prepoznao kao hranu! Ajda da je bio odrezak, batak neki keks, nešto prepoznatljivog oblika i svakodnevno, ali žele bombone!? Kako je znao da to nisu npr. neke kocke, igračke, od kud u njegovom kineskom softveru žele bomboni? Kažem vam, ja se prestrašila! |
Moj djed je govorio da čovjek živi do sedme godine (dok ne krene u školu) samo što tada toga nije svjestan. I premda je to najvažnija dekada u našem životu jer su nam tada postavljene smjernice za to kakvi ljudi ćemno postati, u našim glavama je ona najnevažnija - najmanje je se sjećamo. Onda dođe pubertet, ajme užasa! Nemaš pojam tko si, gdje si ni kamo ideš ali, znaš da nećeš ovo ili ono....ja sam bila popriličan buntovnik i božemesačuvaj ne bih da mi se te godine ponove, dapače, najradije bih žustro pritisnula tipku 'delete' (htjedoh napisati da bi ih obrisala gumicom, ali, ovako je modernije :D ) Pa dvadesete....wooow - odrastao si konačno, skidaš okove, sloboda od roditelja, škole - divota! Imaš planova milion, želja još više, hoćeš sve, možeš sve. Nadobudno. Takve su bile i moje, doduše, obilježene ratom kao izgovorom pa su mnogi planovi u startu pali u vodu. Tridesete....e, tu već slijedi uzdah - ehhh....lijepe godine! Ostvaruješ planove, ili ne, ali, još uvijek imaš nove, još si mlad, besmrtan, jak. I onda četrdesete! Kako odmiču, shvaćaš da ni nije toliko važno jesi li ili nisi sve ostvario, imaš još snage za nove početke. I shvaćaš što je važno, što je ZAISTA važno i tko je zaista važan. Ono što su meni donijele je samosvijest, preslagivanje prioriteta u životu i baš mi je to drago! Ostalo je toga još za 'čišćenje' ali, to čuvam za pedesete i baš se veselim! :) |
Nedavno na fejsu otkrijem da se moje dvije prijateljica također znaju i nikako mi nije bilo jasno kako, nisam nalazila poveznicu, činilo mi se da ništa zajedničko nemaju. Pa sam pitala ovu koju bolje poznajem. Ispostavilo se da imaju zajedničkog prijatelja (nisam ulazila u detalje), da su samo fejs-frendice, ne znaju se 'uživo'. Kaže ova moja bliža: 'Joj, ona je meni tako super!' A ja znam ovu drugu u real life. I nije mi nimalo super, dapače, antipatična mi je skroz, a pošto znam njenog muža cijeli život, prihvatila sam i nju i tako sa vremena na vrijeme odslušam njene žalopojke i još koješta jer se, eto, ne želim zamjeriti njemu... A na fejsu je ona super, piše postove, stavlja fotke prirode i društva - ispada da ima bogat društveni život...itd. Pa ja tako nešto mislim - tko smo ustvari pravi 'mi'? Ovi u virtuali ili oni svakodnevni? Npr. ja sam jednu blogericu totalno šokirala kad smo se čule telefonom , kaže ona da je pretpostavljala da je 'krvi broj jer joj se ozbiljnim tonom javila neka gospođa'. Imate li vi prijatelja koji su drugačiji u jednoj i drugoj stvarnosti? |