Suncokreta2

Danas mi je eto nekakav takav dan.
Da mi se ništa neda a to me opet baca u očaj.
Pročitala sam , maloprije, jedan odličan članak u kojem se objašnjava zašto se neko nikada u životu ne makne sa mista.
A to nešto je takozvana zona udobnosti.
U zadnje vrime mi se baš događa da se nalazim u toj nekoj zoni.
Kao tila bi nešto prominit ali me je na određeni način strah šta će ta promjena donit.
Pa živim, kao u nekom sigurnom okruženju, koje me ustvari ne čini sretnom.
Šta ako mi bude još gore.
Svjesna sam da je to samo alibi za ljenost, da nikako ne može biti razlog ostanka na istome mjestu.
Tim više šta stvarno mogu sama sebi biti primjer, kako kad se odlučim i krenem u neku promjenu to uvik puno bolje završi nego šta sam i sama mogla zamislit.
Dakle već iz mojih vlastitih primjera, znam da se svaka promjena isplati.
I to najmanje na kvadrat!!!
Pa zašto im se opet opirem, nebi tribala, znam da nebi tribala.
Kao ovako mi je udobno, već imam neku šablonu po kojoj se sve odvija, pa eto zašto srljat u nešto drukčije.
A znam, definitivno znam da me čim jedan putokaz usmjerim u drugom smijeru, ili čim ubrzam tempo, čeka nešto sasvim novo drugačije i bolje.
Kad sam počela pisat ovaj tekst bila sam debelo uvjerena da sam ja jedna od onih koji žive začahureni u svojoj tzv "zoni udobnosti" kako grintam na loše podiljene karte i ništa ne poduzimam.
Međutim, to mi se često događa, ovo pisanje posta mi bude svojevrstan razgovor sa samom sobom. A kako vodim neki dialog jednostavno saslušam i onu drugu stranu.
I u trenutku skužim, kako ja ni u kom slučaju nisam osoba koja živi u toj zoni.
Dobro, valjda, nekad stanem da se odmorim.
Ali, ustvari, u zadnjih par godina sam se odlučila na neke stvarno generalne promjene.
E da, ljudi koji su začahureni u toj zoni, najčešće se ne miću iz nje zbog straha.
Šta ne znaći da oni koji se pokrenu, ne proživljavaju strahove, ali strah nije nužno zlo.
Može nas i usmjeravat ili držati na oprezu.
A trenutak izlaska iz zone i otiskivanja u neki drugi svijet, je ustvari, predivan.
Toliko predivan da se nikako nebi toga trebala bojat.
I eto kraj posta.
Mislila sam da će završit tako da ću samu sebe izgadit jer sam pušioničar.
Ali za veliko čudo nije.
Baš suprotno, evo dobila sam forcu idem izać iz ove dosadne zone.
Šta ne znaći da ću već sutra imat gotov rezultat, ali već danas ću biti sretnija nego jučer.
Krečem!!!