Suncokreta2

Kroz jedan mali uvod ćemo vas upoznat sa novostima u našim životima.
Evo ovako, u nedostatku sexa (još ne kroničnom, djelujemo na vrijeme, čitaj, još biramo) lipota zore i ja, smo odlučile upisat planinarsku školu, nadajući se hrpetini potencijalnih donatora muških spolovila, ujedno nadajući se da ćemo smršavit. O uspjehu osvajanja jednih i drugih vrhunca ćemo vas obavijestiti na vrijeme…
Tako nam žutog betmena.
Eto danas smo dobile i prvu dozu…
Ne, ne , vaše misli idu u krivome smjeru,(za razliku od nas koje smo dobro usmjerene) perverznjaci jedni…
Naime dobile smo prvo dozu čistog kisika, i povećanu dozu mliječne kiseline u mišićnoj masi, a da ne govorimo o povećanoj dozi znoja i svakojakih halucinacija.
Bez ikakvih halucinogenih sredstava.
Odma smo u autobusu uočile dva potencijalna donatora, a poslije ih se našlo i još.
Možda čudno zvuči ali bilo je i dobrovoljaca.
Bilo je tu svakojakih pojava, glumaca, incestuoznih obitelji, štrebera, pa čak i ma, nećemo u detalje, normalno…
Iz početka je, sve osim brzog tempa planinarenja, izgledalo odlično.



Međutim, vrlo brzo smo uočile nekakve čudne simbole nacrtane po okolnim stijenama.
Bijeli krug obrubljen crvenom kružnicom.



Obratili smo se svojim vodičima koji su nas uvjerili da su to markirane stijene.
Povjerovali smo im.
Onda su nam , još, rekli da postoje neki bijeli lišajevi koji su jako skliski, kad su mokri.
I to smo im povjerovali.
Iako se nismo sklizli.
Ne znamo zašto su ljudi koji nose patike morali , u koloni, biti zadnji.
I to su nas sortirali po bojama, ne kože nego patika.
Jer svi smo bili bijelci.
Vodili su nas na različite lokacije.
Kao, objašnjavali nam gdje se nalazimo.



A onda silili da biramo.
Počela su se događat neka čudna komešanja.
Vodići su se počeli grupirati a mi smo se i dalje glupirali.
Primijetili smo da se iza grupiranih skupina pojavljuju neki smeđi krugovi.
U kombinaciji sa navodno markiranim stijenama.



Slučajno ugazivši u jedan od krugova shvatili smo da su to nagazne mine.



Tad nam je počelo sve biti sumnjivo, i uhvatila nas je panika.
Povezali smo navodno markirane stijene, nagazne mine , bijele lišajeve i teoriju da patikaši moraju ići zadnji.
Bilo nam je sumnjivo i to što je padala kiša iako je najavljeno razvedravanje.
Među nama su bili neprijatelji.



I shvatili da smo u bezizlaznoj situaciji!
Počeli smo pozivati u pomoć, ne znajući da prolazimo kraj Zlatne jame (čitaj betmenove)



Moglo nas je spasiti samo čudo!
Doletio je žuti betmen.



Borio se sa silama zla.
Napinjao, žute, mišiće.
Jeo, navodni, fažol sa kobasicom.
Odoljevao udarima bure i naletima kiše.
Skužili smo da energiju crpi iz žutih betmen cvjetića.



Pa smo mu ih pomagali pronalazit.
Pitate se da li je pobijedio.
Normalno.
Dobro uvijek pobjeđuje, naročito žuto.
Izveo nas je na pravi put, kad smo već izgubile svaku nadu.



Rastjerao je i tmurne oblake.



Opet je zasjalo sunce!



Nakon napornog dana, ušao je u svoj žuti bet autobus
I nestao bez traga…
Zakleli smo se da nikome nećemo otkrit njegov identitet.
Mirno spavamo, jer znamo da naš žuti betmen bdije nad nama.
Svatko ima svog betmena!!!