Izvještaj s ratišta...
...koje zapravo i nije ratište!
Otkad sam počela intenzivno razmišljat o elektrotehnici, naslušala sam se mnogih tako glupih savjeta, od ljudi koji mi kao žele dobro.
Vraga.
Sad vidim da su u krivu.
Otkad više ne razmišljam samo o elektrotehnici, nego to zaista planiram upisat, sad ssam svjedok nebuloznih reakcija, koje me tako zabavljaju, jer sam sigurna u sebe.
Mislim da to mogu.
Vrijeđa me komentar kojim žele dokazati kako ću uživati tamo jer ima mnogo dečkiju.
Istina, da, ima, i tome sam sama svjedok kad sam i posjetila faks neki dan.
Ali reći ću to iz osobnog iskustva, dečki su ponekad puno normalniji od cura, i cure su poprilično komplicirane po pitanju stvaranja novih prijateljstava, za razliku od dečkiju koji su jednostavni.
Zato mi nije bio nikakav problem obratiti se bilo kojem dečku na faksu (a i radila sam to puno prije faksa), i pitati ga gdje se što nalazi. I nitko od njih me nije odmjerio prije nego što je odgovorio na pitanje (jer to cure inače rade) nego su svi bili vrlo ljubazni (dobro, prihvaćam i tu misao da su bili iznenađeni kad su vidjeli mene i seku tamo, vjerujem da je i puno njih pitalo 'što ove dvije rade tu???'), i pomogli su mi bez ikakvih dodatnih pitanja.
Nego, da se vratim na moj izvještaj.
Ovo je izvještaj o onome što ću raditi sljedećih mnogo godina, ako me sreća bude pratila.
Srela sam Maju putem, koja će upisati medicinski menagment, i iskreno se nadam da će upasti.
Prije svih živciranja i mirisanja tuđih smradova u busu, uputile se mi na kavu, jer znamo koliko je jutarnja kavica bitna (baš kao i sve ostale kave).
Tijekom kave smo isprrčale sve tračeve, sve doživljaje, poželile si sreću, razgovarale o budućnosti, o svemu.
Moram priznati da je s njom uvijek poučno sjesti na kavu, i bez obzira na sve razmirice koje smo ikad imale, ja je još uvijek smatram jednom od mojih jako dragih osoba.
Kad smo popile kavicu, otišle smo na fakultete, svaka u svom smjeru (iako su vrlo blizu). Ona na medicinski, ja na tehnički.
Našla sam se sa sestrom, i uputile prema faksu.
Nisam znala da je u sklopu faksa također i kemijsko-grafička škola, ako nije i još što.
Kad sam ušla napokon unutra, vrlo sam se ugodno iznenadila.
Taj faks je tako nov, sve je obnovljeno, nije ništa starije od 5-6god (moja procjena).
Na ulazu je plazma koja Vam želi dobrodošlicu na fakultet, posvuda su touchscreenovi za studomat, i na ulazu je također ogromna ploča sa svim službama koje se nalaze unutra.
Pitala sam nekog mladog studenta gdje je studentska evidencija, pokazao mi je, i ja sam mislila, aha, kako ulazim sve dublje u faks, sad će sigurno bit sve starije (ipak je to Hrvatska). Ali, ne, sve je novo, i taj ured u kojem sam bila – sve...
Kao da je nekakav privatni fakultet!
Tome sam se baš iznenadila!
Da ne duljim, žena me uputila u sve što mi nije bilo jasno, bila je prilično ljubazna, i ja sam jednostavno tako sretna, i mislim da sam napokon pronašla 'ono nešto' u životu što će me veseliti. Izašla sam otamo sa smješkom na licu, i svaki put kad se sjetim kako ću tamo sad u ponedjeljak, taj smiješak mi se vrati na lice !
Ne znam događa li se to ostalim mojim bivšim kolegama iz 4g, ali ja se iskreno nadam da su se potpuno našli u svom odabranom faksu, jer ja mislim kako jesam.
A 01.10. ćemo vidjeti jesam li se zaista našla i na faksu u smislu da meni to zaista ide.
Nadam se.
Poželite mi sreću, jer ne bi htjela da me ova sreća napusti,
jer skoro pa po prvi put sam sretna zbog nečeg što ima veze sa školom, i mislim da mi ništa neće biti teško...
To je zasad jedina dobra stvar u mom životu.
I najmanja mogućnost da se upišem na taj toliko željeni fakultet,
Ta najmanja mogućnost koja me može izvući iz ove primitivne malološinjske sredine,
Mogućnost da više nikad ne vidim ljude koji su me kritizirali zbog toga što sam liberalna, ili zbog toga što se malo drukčije oblačim i mnogih drugih razloga... i oni kojih je bilo sram da su pored mene, jer me u nekom trenutku pukne da napravim neku glupost, a u tom trenutku smo baš negdje usred grada, pa da me osuđuju neki još gori od mene, koji vjerovatno nemaju ni osnovnu školu... ili oni kojima je mozak došao do maksimuma, a tek su na razini kokoši...
Sve to ostavljam za sobom ako upadnem na faks i ta me misao veoma uveseljava,
Mislim da ću konačno moći disati, a uostalom puno mi je ljudi reklo kako je fakultet najbolje doba života, i kako tad spoznaš sebe, svoje vrijednosti i kako ljude koje upoznaš na faksu ostaju tvoji vječni prijatelji...
U svakom slučaju, koliko je god meni bilo lijepo u srednjoj, i ne mogu reći da ne mogu izdvojiti mnogo lijepih trenutaka i imat ću sigurno puno uspomena,
Ali sam ovaj osjećaj kojeg imam prije samog upisa je milijun puta bolji od svih tih uspomena...
I želim se maknuti iz ovog sela, upoznati ljude kojima nije bitno moje prezime i čije sam dijete (jer to prethodi mom mogućem uspjehu), barem to neće biti bitno neko vrijeme.
Sve to će mi se nadam se dogoditi.
Upadom mičem se od svega što me kočilo, pronalazim samu sebe i uplovljavam u život, u stvarne probleme, odrastam.
Žalim samo one koji to nikad neće doživjeti.
Pozzdrav svima
I
Držite mi fige !!!!
Bye
