sunce na prozoru

Dolazak zime, rođendanski vikend i odlazak čovjeka....

Nisam odustala od bloga i nisam zaboravila svoje vjerne blogere, kojima ovim putem zahvaljujem na njihovoj vjernosti. Ne mogu riječima iskazati koliko mi znače vaši brižni komentari, iako na posljednje nisam odgovorila. Nakon euforije, nevjerice, sreće, radosti i mnogo drugih, pomiješanih osjećaja, trebalo je stati s obje noge na zemlju i dobro mućnuti glavom. Ove nas godine čeka puno posla, postavljanje temelja za budućnost našeg sina....no polako i sve po redu, da ne završimo kao većina naroda na ovoj našoj plavoj kugli....bez novca, bez vlasti i u dugovima preko glave.

Početkom ove, snijegom zametene veljače, trebalo je pripremiti proslavu jednog posebnog rođendana. Posebnog po tomu što je najvjerojatnije i zadnji dječji.....jer osvajanjem dvanaeste svjećice na torti ulazimo u jedan poseban svijet. Ulazimo u svijet tinejđera, a za taj, po svemu poseban i osebujan naraštaj ljudskoga roda čak ni u našem, inače tako lijepom, hrvatskom jeziku nema naziva. Ako i ima, neka me netko prosvijetli, jer ja ga još nisam čula. Dakle, proslavu je trebalo upriličiti tako da dijete bude sretno i zadovoljno. Obzirom na neka prijašnja, pomalo neugodna iskustva, iz nje smo isključili prijatelje iz razreda i sela uopće. Nije da se želimo odvajati ili praviti važni, pa se smatramo boljima ili išta slično. Jednostavno smo zaključili još prije dvije-tri godine, kad mu nitko iz razreda nije došao....da je bolje osloniti se na obitelj i prijatelje. A tko može biti bolji u tome od najprovjerenijih osoba na svijetu.....KUMOVA......
Ideja se rodila još na praznicima, kad su cure kod nas boravile tjedan dana....Ideja o rođendanskom vikendu, a Bog je htio da nam olakša njenu realizaciju....usprkos snježnom kijametu kojeg nam je priredio baš tada.....Sve su se kockice ipak lijepo posložile. Mi smo po njih otišli u petak kasno poslijepodne. Torta koju je mladi slavljenik sam naručio čekala nas je u subotu ujutro u slastičarnici, do koje smo se, istina malo teže....ponosni otac i ja, brižna majka, ipak nekako probili po neraščišćenim seoskim cestama. Na kraju smo skoro zaboravili na svjećice, a to bi bilo neoprostivo. Dok su djeca uživala, malo u toplini doma, malo u snježnom, idiličnom seoskom krajoliku, zajedno sa razigranim i razularenim psima, a pater familias se "oporavljao" od snježne turneje, ja sam prionula poslu. Zamisao je bila jednostavna i krenulo je savršeno. Pogotovo što sam bila presretna jer su i vjenčani kumovi trebali doći, pa još sobom i dovesti one druge, ali ne zato manje važne. Pripremanje sastojaka potrebnih za zakusku teklo je ležerno, klinci su se zabavljali na svoj način, snijeg je i dalje padao....a gosti, eh...gosti su stigli malo prerano. Ili je mene neplanirano zadržavanje na loše očišćenoj cesti malo unazadilo....Uostalom, nije važno, jer sve je ipak prošlo savršeno. Djeca su se lijepo provela, a mi odrasli smo se družili nekoliko predivnih sati i svima je bilo lijepo. Junior je dobio prekrasne darove, a najdraži poklon bilo mu je društvo u kojem je beskrajno uživao. A društvo i jest ono što je najvažnije, jer u pravom društvu se najbolje osjećamo. Kad su kumovi krenuli za Zagreb, poželjeli smo im sreću na putu, dok su oni raščišćavali zametenu Kiu, a mi smo nakon raščišćavanja čaša, tanjurića i svega ostalog....umorni legli i prilično brzo zaspali. Djeci smo dopustili da tulumare dok im je volja ionako je sutra nedjelja....naspavat će se.

Iako smo planirali naše drage cure odvesti još do ranog poslijepodneva, bilo nam je nekako žao da ne iskoriste još koji sat za sanjkanje i igru, tako smo odlazak za Zagreb odgađali i put njega krenuli tek poslije šest sati. Junior je zaspao već nakon nekoliko kilometara na suvozačevom sjedalu, na kojem se sad i službeno smije voziti..... tako da sam ja cure samo uručila, zajedno s prtljagom njihovoj majčici uz pozdrave, zahvale i poljupce, te krenula, sad već s lakoćom savladavajući bijeli krajolik kući.

Nakon ovog rođendanskog vikenda i događaja koji su nakon njega uslijedili, splitske su mi se muke po snježnim nedaćama činile poput dječje igre. Neka mi ne zamjere dragi splićani, ali moj je Dalmatinac pravi dokaz da i dalmatinci mogu preživjeti u zimskim uvjetima, mada i on sve zime za jedno dobro ljeto daje, a iskreno i ja. Nekako što sam starija, to me manje privlače zimske radosti. Osobito kad se dogodi da u tim uvjetima moraš nekog ispratiti na poslijednji počinak. A nama se ovih dana desilo da smo imali ne jedan, već dva takva ispraćaja u nepunih tjedan dana. Prvi, na sam rođendan mog pokojnog oca, bio je ispraćaj moje tete, mamine starije sestre. U svojoj 91-oj godini života otišla je samo nekoliko dana poslije svoga devedesetog rođendana. Ona se spasila muka, jer je već neko vrijeme bila u prilično teškom stanju, ali zbog snježnog nevremena bilo je upitno hoće li njena kći sa Visa uspjeti stići na sahranu. Lakše je bilo sinu doći iz Londona i drugoj kćeri iz Berlina nego njoj. No, ipak je uspjela, a na sam dan sahrane snijeg je padao cijeli dan, dok je na Miroševcu puhalo kao sumanuto.
Toga dana, baš dok smo se spremali put Zagreba, zatekla nas je prije samog odlaska još jedna tužna vijest. Sam Bog zna da imamo u obitelji dovoljno starčadi, koja što zbog godina, što zbog bolesti može svaki čas napustiti ovaj svijet....mada godine nisu nužno uvjet....tako da nas je zapravo iznenadilo kad smo čuli da je u pitanju moj tetak. Čovjek stijena, čovjek koji je bio uvijek u nekom pokretu, koji je uvijek brinuo za druge, čovjek kakvih je malo na ovome svijetu i kakvog ja, osim njega, u životu nisam srela. U 82-oj godini, ali još uvijek vitalan, istina odavno bolestan....jer vječita briga o drugima morala je ostaviti traga, ali su svi njegovi problemi, zdravstveni i oni drugi bili uvijek negdje, na marginama, jer nikada nije imao vremena za sebe. Na posljednjem ispraćaju Mirogoj je bio obasjan suncem, neutješna obitelj okupila se oko lijesa....došlo je puno prijatelja i rodbine, usprkos hladnoći, a govor njegovog jedinog sina, mog dragog bratića, bio je toliko nadahnut, iskren i tužan, da još i danas razmišljam o njegovim riječima, tako lijepim i toliko istinitim. Dirljivo se oprostio od oca, izrekao mu sve ono što mu nije stigao reći za njegova života, a nama dao poticaj da razmislimo o svojim životima i mnogim besmislenim postupcima koje činimo gotovo svakoga dana. Mislim da malo koje oko nije zasuzilo, jer stajali smo uistinu pred lijesom onoga koji je svima oko sebe iskazivao samo čistu i nesebičnu ljubav. Otišao je poseban čovjek, ali taj tužni događaj trebao bi nam biti podstrek da barem pokušamo slijediti primjer njegova života. Ne zato da bi o nama, poslije nas lijepo govorili, već zato što bi svijet bio mnogo ljepše mjesto da činimo dobro drugima, a ne isključivo sebi.