sunce na prozoru

MOJ SVIJET.....SVAKIM DANOM BOGATIJI

Istina, nije me bilo neko vrijeme. Danas, kad sam otvorila blog zagrijalo me oko srca, dok sam čitala najnovije, poslijednje komentare. A onda sam zaključila da oni zaslužuju mnogo više od običnih odgovora. Zaslužuju barem jedan post. Ponajprije Šmrika i njegova pismica koja mi je na oči natjerala suze, što od ganuća, a što od smija. Prvo mu se ispričavam, pred cilom "net nacijom", što su pismu svi pročitali prije mene, a onda mu zahvaljujem jer je zaslužan što sam porasla i u vlastitim očima. Tolikim, me pohvalama i epitetima nitko nije nagradio još od vrimena kad mi je mati tepala. Dragi moj Šmrika, vidiš da je dobro da sam ovako "nestala" na neko vrime, jer da nisam pisma bi se još rađala u porođajnim mukama i trudima. Stvarno si se potrudio upoznati me preko mojih postova i još jednom ti iskreno HVALA na prekrasnim riječima, a mogu ti reći da si i kod mog Novigrajca dobio pet plus. Jedino mi je žao što Mezimca nisi vodio na utakmicu...... ma nisi mu valjda reko da sam ja tome kriva?!!!
Značenje i pravu ljepotu ovakve komunikacije najljepše je riječima opisala Crna Kraljica. Opet se pokazalo da je Kraljica od pera, jer zna oslikati osjećaje koje budimo jedni u drugima, ovako na neviđeno, toplom rječju, razumijevanjem onoga što je izrečeno, ulaskom u samu bit osobe koja stoji iza znakova kojima komuniciramo i iskazivanjem jednostavne, tople ljudskosti. Draga Kraljice i ja sam oduševljena ovim stihovima, ali i tvojim komentarom koji je dao dostojan obol Šmrikinoj pjesmi i od srca ga potpisujem.
Moram se dotaći drage Mjesečine, koju je naš Šmrika osvojio svojim prepoznatljivim komentarima i južnjačkim šarmom. U svojih hmmmhmhm godina upoznala sam mnoge ljude. Prijateljevala sa onima starijim i preko dvadeset godina od sebe, ali i sa mnogo mlađima. Uvijek, ali uvijek iznova me fascinira kako je stvarno istina da godine nisu važne, kako za ljubav tako i za prijateljstva. Kad se osobe kliknu, kad se poklope neki parametri....komunikacija među njima je čisto zadovoljstvo. Iako me svakodnevno rastužuje kad vidim kuda taj mladi svijet ide i čime se zanima, svako toliko se nađe neka Mjesečina u mome životu koja mi da tračak nade da još nije sve izgubljeno. Da razum, osjećaji i dobar odgoj još nisu odselili s naše planete. Draga moja Mjesečinice, nadam se da ti je stres izazvan selidbom bar malo popustio, želim ti sreću sa ispitima, a nalito te pozivam u Novigrad na koncert klape HRM-a na škaline. Klinji poručujem nek te dobro čuva, jer takvo se blago nalazi samo jednom u životu.
Ne smijem, a niti mogu zaboraviti blogoprijatelja koji mi je puno pomogao u snalaženju u blogosferi od samog početka. Kako bi mu mogla na ičem zamjeriti, a pogotovo ne na lijepim riječima upućenim bilo kome na mome blogu (ne nužno mojoj malenkosti)..... Dragi Smotani, ti i Kamena ste me očito prizvali na prozor i sad mi je toliko drago zbog toga da Vam to ne mogu ni opisati. Još malo i navršit će puna godina kako sam se našla među vama. Lijep je osjećaj kad se osvrneš oko sebe i među tolikim ljudima, kako kaže naša Crna Kraljica, ugledaš čovjeka. I to ne jednog, nego njih nekoliko čak. Pa hvala vam, dragi moji što ste me primili u svoje redove i postali dijelom mog svijeta.

Sad bi konačno bilo vrijeme, a bome i red da pojasnim okolnosti mog nešto dužeg izbivanja sa bloga. Točno prije dva tjedna krenula sam pisati post i jednostavno zablokirala. Kao kad ti usred razgovora "rikne" baterija na mobitelu. Problem je bio u emocionalnoj rastrojenosti, mislim da bi to tako nazvali stručnjaci. A u stvari, radilo se o strahu za zdravlje meni vrlo bliske osobe. Vrijeme sam provodila tražeći nešto što će mi odvratiti misli od tog straha, koji je bio opravdan, ali srećom i jučer konačno potvrđeno bezrazložan. Sve do danas nisam bila u stanju moždane vijuge usmjeriti u željenom pravcu, jer bi se misli uvijek vračale na isto, a onda bi se javljala panika i tako u krug.
Napokon, začarani krug je prekinut i osjećam se poput prnceze spašene iz mračne i ledene kule. Zahvaljujem Bogu na tome.

Na kraju, dragi moji, voljela bih sa vama podijeliti jednu lijepu, možda naizgled sitnicu, ali za mene je to velika stvar i pravo veselje. Konačno smo, moji dečki i ja uspjeli u jednom svom naumu. Prije nekog vremena u naša se srca ušuljala jedna mala kujica, Lola. Mislim da sam je spominjala u svojim prijašnjim postovima, a ona je inače nasljednica starog Bobija kojem sam jedan post i posvetila. O čemu se radi? Dakle, to malo drago stvorenje u svojih niti godinu i po dana života, već je imalo dva legla od ukupno devetnaest (19) štenaca. Ne želim ni razmišljati kako su završili, a kamoli pričati o tome. Uspjela sam se pomiriti time da su njeni pravi vlasnici stari ljudi, koji što zbog svoje dobi, financijskih mogućnosti, a svakako i zbog čudnih običaja zbog kojih se na životinje općenito na selu gleda samo kao na sredstvo koje nečem služi, koji se nisu u stanju o psu brinuti onako kako bi to zapravo trebalo. Zato smo mi čvrsto odlučili poduzeti nešto, barem po pitanju neželjenih trudnoća i....... evo, prije dva tjedna je došlo i do realizacije. Lola se danas već potpuno oporavila od operacije, a moram priznati da je bila vrlo poslušna pacjentica. Sad se već naveliko jurca sa Bebom i ostalim četveronožnim suseljanima.
Svjesna sam toga, bit će zasigurno onih koji će pomisliti: velika stvar, koliko djece umire od gladi, boleština, ljudi se ubijaju, neimaština na sve strane....... Al' evo, mene veseli spoznaja da će jedno malo, četveronožno biće imati malo kvalitetniji život. Kako i ne bi? Trebam se samo vratiti ni dva mjeseca unatrag, na dan našeg povratka kući. Kad je čula motor (od svog ponosnog vlasnika prozvan Srebrna strijela ) mog Dalmoša kako prolazi pored njene kuće, poput strijele je za njim doletjela k nama. Njeno iskreno veselje, koje se ne da opisati riječima, natjeralo mi je suze na oči. I kako onda ne uzvratiti na takvu ljubav nečim većim od zdjelice hrane, češkanja iza ušiju ili topline svoga doma?