sunce na prozoru

PROĐE LJETO...SKOK NA (po)SKOK....

Osam dana....već osam dana je prošlo od našeg povratka, a mene još ne napušta onaj lepršavi, solju i borovinom zasićen dah morskoga raja. Vraćanje u svakodnevicu nije pretjerano bolno, jer život na selu za nas je jednako lijep kao i boravak na moru. Dobro, do svijesti lagano dopire da za gotovo pola mjeseca počinje škola, što znači: nabavu knjiga, školskog pribora, novi ruksak....pa obnova garderobe za đaka koji još ipak raste.....a to znači troškovi, troškovi, troškovi......Ali, to smo znali i prije nego smo otišli na more.....zato kukanje neće ništa pomoći....

Sjećam se kako sam vam još proljetos, poslije Uskrsa obećala da ću uslikati obnovljenu crkvicu sv. Kate i njenu prekrasno uređenu okolinu. Sad tu cvate lavanda i ruže okružene starim stupovima.











Neka druga obećanja nisam ipak ispunila. Obećala sam, naime sebi i još nekim dragim ljudima da ću se ove godine, nakon dužeg vremena popeti do Fortice, ali......Uljenila sam se, stvarno me sram bilo. Ipak, moji su dečki bili gore i donijeli mi krasne novosti. Oko tvrđave se vrše neka iskopavanja, pa su tako naišli i na stari bunar.



Možda je najveći razlog što ni poslijednjih dana nisam otišla pogledati to svojim očima, bio moj strah od zmija. Uvukao se u mene poslije jednog nemilog susreta, jedne večeri nakon ugodne šetnje. Ispred naše kuće, uz samu "siđu", ugledali smo nešto što nimalo nije nalikovalo na guštera ili na žabu, koja je poslijednjih večeri tuda skakutala. Tridesetak centimetara dugačko (koji cent više ili manje, zar je to uopće važno??!!!!) i sa cik-cak šarom po cijeloj svojoj dužini. I sad me jeza hvata, jer to je moj prvi susret sa poskokom u živo, na svega dva-tri metra udaljenosti. Šogorica i moj Dalmatinac odmah su poduzeli korake da ga odvrate od prilaska ulaznim vratima i puzanja po zidu.....(majko mila, tad mi je postalo jasno da je mogao i kroz prozor ući u kuću!!!). Ona ga je partvišem bacila sa zidića, ali jao....Eustahije je krenuo ravno k susjedu ispod ulaznih vrata. Ja sam taj neočekivani manevar iskoristila i junački utekla u kuću, kako bi sa sigurne udaljenosti pratila nastavak akcije sa prozora našeg Juniora....na drugom katu. Oni su za to vrijeme probudili susjeda Bracu i u nekoliko zajedničkih, naizgled očajničkih poteza, ali vjerujte mi, herojski rješili situaciju u našu korist. Ne ponosim se olakšanjem koje sam osjetila vidjevši kako se sirotan morao rastati sa svojom vlastitom glavom, ali kad pomislim što je moglo biti.....brrrrr. Do prije samo sat vremena tamo je sjedilo nekoliko ljudi. Susjedi i moja druga šogorica.....a uvijek je tu bilo djece.Stvarno je moglo biti ružno....



Ah te novigradske uličice.....imaju poseban čar. Čine mi se kao smiješna dvorišta (tu se djeca igraju, peku se gradele i vode ćakule), stepenaste....sve idu uzbrdo....Tu se ostavljaju bicikli u hrpama, dječija kolica, romobili.....što god ostaviš, naći ćeš na svome mistu, možda malo pomaknuto u stranu, ali nitko neće odnijeti ili odvesti.....Dobro, bilo je nekoliko krađa bicikala, uglavnom sa plaže, ali to se već zna da nije nitko iz Novog....Ali bilo je i neobičnih situacija, poput crvenih kroksica koje su više od tjedan dana stajale na zidiću uz šetnicu čekajući svog vlasnika i promatrajući more, turiste i domaće kako prolaze....pa jedna crna majica, koja je "sjedila" na klupi dva dana i dvije noći i pretpostavljam da ju je na koncu odnijela bura....

Ribarska fešta nekako je ovo ljeto antireklamirana. Uglavnom se pričalo kako neće biti ribe i morskih plodova, kao prijašnjih godina. Da nema nikakvog programa. Kako god da bude, ja sam čvrsto odlučila to veče pronaći ribu i nimalo me nije zanimao čobanac kojeg su moji ukućani pripremali cijeli dan. Dečkima sam dala na volju, a kad je do mene došao glas da se na rivi pripremaju lignje.....odmah sam znala da su moje i božje. Lijepo smo se dotjerali, moj dragi i ja....Junioru je dao džeparac još za vrijeme večere i rekao da potroši kako hoće, a mi..... odosmo u život. Mlade majke sa sitnijom dječicom čeznutljivo su nas gledale i ispratile sa teškim uzdahom: " Blago vama." Eh, drage moje, trebalo je preživjeti tu fazu u kojoj se vi sad nalazite. Ovo je zaslužena nagrada roditeljima koji su prošli i rano lijeganje i vozanje u kolicima i noćna buđenja......Ovo je nagrada i za pubertet koji nas tek čeka.
I tako smo pošli u lov na lignje. Prvu smo porciju uvatili nedaleko od kuće. Iako već ohlađene i pri samome kraju....bile su ukusne i slasne. Ali nekako su tek pojačale tek i krenuli smo po još....ma gdje ih našli. Bilo ih je samo na još jednome štandu, onome "Udruge Žena".....blažene bile i Bog ih blagolsovio. Poslije ove, druge porcije uvatili smo Juniora kako kupuje šećernu vatu. Sad smo utroje pošli malo u obilazak štandova, za vrijeme kojeg nisam mogla suspregnuti svoje majčinske porive, te mu udijeliti pokoji savjet kako đeparac ne bi bacio u vjetar. Naposljetku je kupio ljigavca u obliku WC školjke. Ljigavac je proizvodio zvukove "ispuštanja plinova" i doslovno smo se pokidali od smijeha dok smo, u mraku sjedili na klupi (ne bi da su svjetiljke radile.....bar neka korist od toga) i pratili zbunjene prolaznike kako se osvrću, jer nisu imali pojma od kuda zvuk dopire.











Mislim da ne bi bilo pošteno da ne spomenem još jednu feštu, koja se odigrala nekoliko dana ranije. To je utrka magaraca u susjednom mjestu. Mi smo bili prelijeni da se pokrenemo, ali je zato naš Junior dao sve od sebe da uživa u njoj i bez nas, u društvu prijatelja. Doduše, utrka je bila ponešto ometana visokom razinom testosterona kojom su bili predozirani neki sudionici, što se čak može vidjeti i na fotkama.





Bilo je tu još štošta, jer u misec dana puno stane. Al ono najlipje ni jedna fotografija dočarati ne može. Bura nas je ispratila kući i bez žaljenja smo se vratili u svakodnevicu. Kad osjetiš da je mnogim bićima drago zbog tvog povratka, kako ljudskim tako i životinjskim, nema mjesta žalovanju.