sunce na prozoru

AH, TA JUTRA........

Već nekoliko dana želim napisati post, ali uvijek se zadržim na stranicama meni dragih blogera, pa malo čitam, onda nešto iskomentiram i onda se uhvatim kako mi je nit koju sam bila uhvatila jednostavno pobjegla. Tako sam se u protekla dva dana vratila staroj ljubavi, igrici koju volim igrati. Zuma... lude šarene kuglice koje vijugaju ekranom dok ih gađam. Nemam pojma što me toliko na njoj privlači, ali baš mi je draga. bit će da se podsvjesno "skidam" sa blogosfere, znajući da možda neću biti u mogućnosti neko vrijeme navraćati u taj prostor koji mi je za iznenađujuće kratko vrijeme prirastao srcu. Ovo je ujedno i odgovor na "zabrinute" komentare blogoprijatelja koji su pomislili da sam prije vremena odmaglila na jug. Još sam na kontinentu i čvrsto stojim na zemlji, doduše ne objema nogama, jer sam prije nekog vremena jednu iskrenula i sad me malo gnjavi. Što mogu kad sam trapava, to mi je urođena mana.

Ovaj produženi vikend prolazio je u znaku blagdana, što crkvenih, što državnih. Tema o kojoj bi se moglo dosta reći, ali uz sve ono što se moglo vidjeti na televiziji, nisam smogla snage nikome čestitati Dan državnosti. To mi se činilo neprimjerenim, ne zato što nisam sretna što smo prije dvadeset godina dobili svoju državu, već stoga što me spopadne stid što nismo znali bolje brinuti o njoj. Darovali su nam je oni koji su se izborili za našu samostalnost. U takvom sam raspoloženju još prije dva dana počela pisati post:
"Ovaj post željela bih posvetiti posebnim ljudima. Hrvatskim braniteljima, onima kojih više nema i onima koji su još uvijek s nama. Svima koji su ranjavani, izgubili nekog svog i time platili visoku cijenu života u miru. Onima čije rane se ne vide, jer kako je mnogima poznato, NISU SVE RANE VIDLJIVE. Svima njima željela bih izreći jedno veliko HVALA, u ime svoje i ime svoga sina, jer oni su nam dali priliku da živimo u slobodi, da slobodno izražavamo svoju pripadnost hrvatskome narodu. Narodu koji je dobio priliku stvoriti svoju državu, učiniti veliku stvar i za koji možda još i nije kasno, jer jedino što mu nedostaje to je par dobrih, pametnih i poštenih ljudi koji će ga povesti u posljednju bitku, u bitku za očišćenje od onih koji su oskvrnuli sve žrtve koje su podnesene da bi mi mogli ići svijetom uzdignute glave.
Nisam na svojoj koži osjetila svu surovost rata i ratnih stradanja i upravo stoga osjećam potrebu da svima koji to jesu izrazim zahvalnost, poklonim se njihovoj žrtvi i sklopim ruke u molitvi za sve nas. U nadi da te žrtve nisu bile uzaludne, da još ima nade da u njihovu slavu učinimo nešto dobro za nas i našu djecu i dokažemo da nisu uzalud ostavili svoje kosti i duše diljem Lijepe Naše."
Ali jednostavno sam se tu zaustavila, riječi su ostale visjeti u zraku.....poput neželjenih, crnih oblaka ponad naših glava.....

Za tjedan dana, u ovo doba šetat ću rivom najlipšeg mista na svitu. Ovo nipošto ne doživljavam kao godišnji odmor, već povratak kući, jer ja se tamo osjećam odavno tako. Još i prije nego sam rekla sudbonosno "DA" i postala NN, kako Šmrika voli reći, a to vam znaći Noivigrajska Nevista. Dakle, ne planiram ništa glamurozno, poput krstarenja brodom do Zrmanje ili jednodnevni posjet Novalji i ludi provod na Zrću.....Planiram svoj odmor iz snova. Ustajanje u cik zore, jutarnja šetnja sa Bebom kroz misto, potom doručak i kava....ne nužno tim redom. Dolazak na plažu između pola devet i devet, uživanje u miru i tišini bar sat vremena, dok ne počnu stizati ostali. Mjesto pod svjetionikom mi je najdraže, a minijaturna šljunčana plažica koja mi je najmiliji ulaz u more (ne u vodu, nego u more), skriva prekrasne kamenčiće, "ispeglana" stakalca i školjke koje volim tražiti. Istina, još im nisam našla adekvatnu namjenu, ali zbirka je iz godine u godinu sve veća. Od svih aktivnosti plivanje mi je najdraže, tako da bez dva do tri močenja ne odlazim kući, a to obavezno mora biti tamo, odmah negdje iza jedanaest, jer uz sve moje alergije koje su se nataložile s godinama, ona na sunce zna biti i najneugodnija. Dakle, faktor nad faktorima je presudan u mom slučaju i ne ignoriranje upozorenja kojima nas već godinama futraju, moram priznati s pravom. Po punjenju plaže ljudima ne bi se baš moglo reći da se mnogo njih baš zabrinjava, jer najviše ih stiže tek kad ja odlazim kući. Više i ne razmišljam o ubrojivosti istih, kao što sam to ranijih godina činila. Uostalom, tko sam ja da im sudim. Moj utjecaj proteže se tek na mog Juniora i to, bojim se ne zadugo, jer bliži se dvanaesta....ma ne ura, već godina....još malo i postat će ono.....ono sa teen. O gdje su dani ti, ti dani nadmoći..... pjevat ću uskoro. No, iz svake se situacije treba izvući ono najbolje, pa tako, gledano iz perspektive prijašnjih godina, sad mogu slobodnije disati na plaži, pročitati koju knjigu....uživati u miru.....
Dolazak s plaže za mene znači ili brzinsko pripremanje ručka ili dovršavanje započetog prije odlaska na plažu. Dobro, ni ja neznam zašto bi ikoga zanimalo kako ja provodim dane na moru, osim mene same. Ma neću vas gnjaviti detaljima, jer ni sama ne znam još što će me tamo spopasti, ali tako kako sam upravo opisala ja uistinu volim provoditi dane kad sam tamo. Poslijepodneva uglavnom provodim u kući, daleko od sunca i ponekad se sa svojim Novigrajcem odšećem na kupanje poslije šest uri, da speremo vrućinu i znoj. Večeri su lijepe za šetnje, za predstave na skalinama, pored crkve. Eto, kako sam i obečala, ništa glamurozno, tek poneka šetnja iza Fortice, po njivama, gdje su poslijednjih godina nikli krasni maslinici. Posjet rođacima i prijateljima....

Ali jutra, ta jutra uz more, tišinu i mirise mediteranskog bilja.....nešto je najljepše što me uvijek iznova osvaja.......vjerujte, to se ničim ne može platit.