sunce na prozoru

ŽIVOT MOŽE BITI TAKO LIJEP I JEDNOSTAVAN....ALI......

Polako, ali sigurno približilo se vrijeme koje jednom na godinu zaskoči svakog vlasnika ljubimca na četiri kotača. Vremenski tijek tu nema neki logičan slijed. Uvijek dođe prebrzo i uvijek bude "bolno", za kućni proračun, naravno. Ovaj put je sve teklo da ne može bolje, za divno čudo i kao osvježavajuća promjena. Provjereni mehaničar učinio je svoj dio posla. Pet minuta vožnje do njegove radionice, ostavljen auto u sigurnim rukama, kratka šetnja obližnjim uličicama i puf, sve je gotovo. Nema napornih razgovora u velikom servisnom centru, lutanja po gradu satima i išćekivanja da zazvoni mobitel....a onda, na kraju balade, cifra da boli glava.
Nakon nekoliko dana i dva telefonska razgovora, agent osiguranja dolazi na kućnu adresu. Točan ko švicarski sat. Puf, sve riješeno u čas posla, k tome na rate, naravno. Kavica i ležeran razgovor, nakon vrlo ljubaznog savjeta kako uštedjeti prilikom registracije koja slijedi za koji dan.
Taj dan biješe upravo danas. Moj Junior i ja lagano uranili, pošto smo pater familiasa ostavili na sigurnom i toplom. Našli smo se u Stanici za tehnički pregled u Jaski, dobro ne baš u cik zore, ali dovoljno rano da izbjegnemo gužvu. Dva-tri automobila ispred nas, nije uopče strašno. Moram napomenuti da sam iz više izvora čula kako ljudi izbjegavaju ovaj punkt, jer kažu da su djelatnici zeznuti i ne daju lako prolaznu ocjenu. Ruku na srce, mislim da sam već dva-tri puta bila ovdje i prošla svaki put bez problema. I ovaj put se prisjetih tih zlogukih ptica, malo se stresoh od nelagode i upuih se za šalter platiti pregled.
Ljubazan, mladi čovjek rješio je svoje i ja ga upitah da li je stvarno moguće ostale stavke platiti na način kako mi je to savjetovao agent osiguranja? Naime, naknadu za okoliš platiti kod njih, a cestarinu na policiji, te tako izbjeći tri stavke koje ukupno stoje otprilike 150 kn. Najprije se zbunio, a onda potvrdio da bi to trebalo biti moguće, međutim, toplo mi je savjetovao da to ne činim. Iskreno je sumnjao da će službenik na policiji, koji radi na tim poslovima biti voljan to učiniti, jer je poznat kao pomalo....kako da kažem..... nezgodan tip. Nasmijala sam se, jer znam otprije dotičnog gospodina i ja sam ga osobno doživjela kao vrlo mrgodnog, nezadovoljnog i razdražljivog čovjeka. Složili smo se da vrijedi pokušati, jer danas uštedjeti koju kunu puno znači.
No, trebalo je još prebroditi škakljiv obred, kod kojeg nikad ne znaš što te očekuje. Dobro, do sad je moja Fabia svaki puta očarala stričeke od tehničkog pregleda, ali....Uvijek postoji prvi put, za sve.
Strpljivo smo pričekali u redu ispred stanice, poslušno se upeljali u "ordinaciju" i prepustili sve božjoj volji....moglo bi se tako reći. Pažljivo smo pratili događaje koji su uslijedili, korak po korak....Trudila sam se Junioru objasniti što u kojem momentu provjeravaju, koliko sam sama znala. Začudila sam se i sama koliko sam upućena. Bar se pred djetetom nisam osramotila. Striček je stalno nešto bilježio u onaj svoj papir, ali mi nije djelovao strog. Kad me pitao za obaveznu opremu, bilo mu je dovoljno samo da potvrdim njeno postojanje. Na kraju, kad je sastrugao staru naljepnicu sa stakla, odahnula sam i rekla Junioru: "Naša je Fabia s uspjehom prošla razred!"
Striček nas je ljubazno uputio natrag na šalter, nakon što parkiram sa strane. Platili smo, kako je dogovoreno i otputili se u policiju.
Što da kažem, čim smo stigli, moje dijete je već naišlo na policajca koji ga pozna. Ne, ne po neredima, već iz škole. Dok je on lijepo pričao s njim vani, na zraku, ja sam stala u red i nadala se da neću doživjeti blamažu. Za oko sat vremena im je pauza i ponadala sam se da me neće zakačiti. Nekako mi se činilo da sve jako sporo ide, iako je ispred mene bilo tek petero ljudi. Vrijeme sam prikratila ispunjavajući jednoj gospođi tiskanicu za promjenu osobne. Žena ima problema s očima, za koji dan ide na operaciju, pa joj je teško bilo samoj ispuniti. Meni to nije bilo nimalo teško, a valjda bi se to trebalo uračunati na bodovnoj listi sreće.
Eto me, došla sam na red! Gurnula sam papire onako kako su mi složili na tehničkom i upitala trebam li još nešto priložiti. Mrki pogled preko naočala prostrijelio me kroz staklo. Učinak mu je bio strahovit. Nemam pojma što je zapravo tražio i je li razumio uopće što ja trebam. Gdje sam platila osiguranje? Trebali su mi dati novu knjižicu vozila. Trebali su ispisati karakteristike automobila, podatke....E, blenula sam u čovjeka i kroz glavu su mi prolazili svi oni dobri ljudi, koji su svoj posao radili tako da se osjećaš kao osoba, kao važna osoba, koja u njihovim očima ima ljudski lik. Kao osoba koja je korisnik njihovih usluga i uopće nije važno jesu li oni jutros ustali na lijevu ili desnu nogu. Ili možda na dvije lijeve. Stajala sam tu, manja od makovog zrna, ništavna, buba koju treba kvrcnuti prstom i otkotrljati je u najbliži jarak. U meni je uskipio bijes, mogla sam čuti kako mjehurići mrmore u glavi. Osjetila sam neodoljivu potrebu da provučem ruku kroz onaj otvor, prekriven nekom odvratnom gumenom stvari. Da uhvatim onaj žuti brk i izvučem ga u hodnik pred svim onim muškarcima koji su stajali iza mene u redu. Duboko sam udahnula, skupila papire i ostatke dostojanstva, vraćajući u sjećanje simpatične dečke iz stanice za tehnički, koji su mi rekli ako bude ikakvih problema, samo neka se vratim.
Uz Juniorovo negodovanje, jer se sve odužilo više nego što je trebalo, smireno i visoko dignute glave izašla sam iz policijske postaje. Znala sam da se danas sigurno tu više ne vraćam, barem ne milom.