sunce na prozoru

Do posljednjeg daha

U svojem najnovijem postu željela sam se opet malo baviti poezijom, potaknuta šetnjom po blogovima mojih najdražih blogera, pa i nekima koji će to tek postati. Toliko lijepih, toliko tužnih, nježnih, slikovitih i obojenih postova načisto me ufuralo u ovo proljetno raspoloženje.
Slučajan pogled kroz prozor potpuno mi je skrenuo misli. Danas, dok sam pripremala nedjeljni ručak, pažnju mi je privukao lik čovjeka koji šeće uz potok (kanal rekli bi naši seljani), obrastao šipražjem i svako malo zaviri u njega, kao da nešto traži. Pogledavši malo bolje, vidjeh da je to susjed Vlado i tada mi je sinulo: pa on još uvijek traži svog Rexa. Još prekjučer, Rex se otkinuo sa lanca i pobjegao od kuće vukući ostatak lanca za sobom. Još ga nije našao, pomislila sam i odmah se sjetila kako smo već u petak i muž i ja odmah pomislili što se sve može desiti ako negdje zapne i zapetlja se. Rastužila me ta misao i pogled na čovjeka koji ne gubeći nadu već treći dan traži svoga psa. Ne želim ni pomisliti kako bih se osjećala da sam na njegovom mjestu.
Zato sam odlučila ispričati vam jednu priču. Priču o Bobiju. Ako ste pomislili da je Bobi moj pas iz djetinjstva, prevarili ste se. To je pas zbog kojeg se moja slika, koju sam dotad imala o seoskim psima, koje još od milja zovu dođ(dž) - domaća obična đ(dž)ukela, iz korjena promijenila.
Rođena sam i odrasla u gradu, gdje su ljudi životinje držali uglavnom kao kućne ljubimce, što bi značilo da su ih voljeli i brinuli o njima na više-manje primjeren način (nećemo sad o onima drugima). Došavši živjeti na selo, u oči mi je odmah upao sasvim drugačiji odnos kojeg ovdašnji ljudi imaju prema svim životinjama. Sve one služe strogo namjenski, a psi imaju namjenu čuvanja dvorišta i kuće, te čišćenja ostataka sa gazdinog stola. Mjesto im je najčešće na lancu, a noću ih uglavnom puštaju na slobodu, što je dovoljan razlog da se baš ne preporučuju noćne šetnje seoskim ulicama.
Vratimo se mi na Bobija. Mješanac, crvenkasto smeđe dlake, zdepaste građe tijela, onizak, neugledan, mrzovoljnog pogleda...... Biće koje ne želiš pobliže upoznati, naročito dok sjedi pored otvorenih dvorišnih vrata, bez lanca, dok ti prolaziš ulicom. Još kad ga bije glas kao opasnog psa koji naročitu odbojnost ima prema djeci......i stvarno, čim bi se negdje u blizini našlo koje dijete, ako nije odmah oštro zalajao, povukao bi se u svoje "odaje", u rupu na štaglju koji je služio kao njegova pseća kućica.
Još ni danas neznam kako, Bobi i ja smo se počeli zbližavati. Bila sam prva osoba kojoj je svojevoljno prišao. Istina, hrana mi je malo pomogla u tome, a znate što kažu o ljubavi, da ide kroz želudac. Nisam mogla odoljeti jer volim pse otkad znam za sebe, počela sam mu se dodvoravati hranom za mačke. Nakon nekog vremena postao je redoviti gost u našem dvorištu, a sve češće smo ga viđali u drugačijim, da kažem vedrijim raspoloženjima. Mahanje repa, drugi izrazi dobrog raspoloženja umjesto onog zabrinutog pogleda, kojeg je bilo tako lako zamijeniti mrzovoljnim. Njegovi su ga gazde sve manje držali na lancu od kojeg mu je koža oko vrata otvrdnula poput đona za cipele.
Blagi šok doživio je kad je naša Beba stigla u kuću. Zatvorili smo zbog nje sve rupe na ogradi kroz koje se mogla provući, tako ni Bobi više nije mogao dolaziti kad god mu padne na pamet. Dok je obilazio oko našeg dvorišta, činio mi se tako nesretan i tužan da sam odlučila upoznati ta dva četveronožca. Kad smo ih upoznali istoga trena je postao Bebina najomiljenija igračka. Onako, duplo veća od njega, još k tome i neotesana balavica, radila je s njim što je htjela. U našem, ljudskom žargonu reklo bi se da ga je vrtila oko malog prsta. A on je sa ogromnim strpljenjem dobrodušnog starca sve to podnosio, uz tek poneko prigušeno režanje ili blagi ugriz, ni spomena vrijedan.
Kako je vrijeme odmicalo, staračke tegobe sve su više uzimale maha. Velika kvrga na lijevoj strani trbuha kao da je bivala većom, kašalj i sve teže disanje usporavali su ga sve više, a oslabljeni vid, pred kraj i sluh pojačavali su njegov urođeni oprez, bez kojeg ne bi poživio tih svojih trinaest-četrnaest godina, koliko je imao na svojim leđima. Imao je on još uvijek svoju rutu, gotovo svakoga dana, koju je prelazio sve sporije i sporije. Instinktivno se micao automobilima, ali prepoznati izdaleka više nije mogao nikoga. To mu ipak nije smetalo da se pretvori u veselo štene kad bi po njuhu osjetio da mu se približio netko iz naše obitelji. Njegovi dolasci su se sve više prorjeđivali, znalo se dogoditi da ga i po nekoliko dana nismo vidjeli. Sve dok nije, prije nepunih godinu dana, krenuo u svoju poslijednju šetnju. Srušio se na pola puta između svoje i naše kuće, pao u blatan kanal u kojem ga je pronašao moj muž. Nisam mogla dopustiti da skonča svoj život uz cestu, kao odbačeno pseto, jer to nije zaslužio. Dovezli smo ga kući, našoj, dakako, koja mu je ionako bila drugi dom, a i činilo nam se da je baš to i želio. Kao da je pošao dočekati kraj tamo gdje su bili ljudi koji su ga stvarno voljeli, ali ga je snaga izdala.
Smjestili smo ga na tačke, u hladovini pored garaže, uz grm hortenzije i položilvši ga na stari jastuk, pokrili starom jaknom. Tako smo ga okružili poznatim mirisima, kako bi se na taj način oprostili s njime. Izdahnuo je tog sunčanog, proljetnog poslijepodneva, na mjestu gdje je proveo najljepše godine svog života i upoznao pravu ljubav čovjeka prema psu. Vratio je stostruko i zato sam ponosna što je svoj grob našao u dnu našeg vrta.
Priznajem, plakala sam za njim kao za ljudskim bićem, jer mi je u ovih nekoliko godina što sam ga poznavala jako prirastao srcu. Naučio me da ljubav može činiti čuda. Možda mi, ljudi koji volimo životinje, ponekad činimo pogreške dajući im ljudske osobine, ali morate priznati i vi da životinje poput dragog, starog Bobija imaju osobine koje mnogi ljudi nemaju. Kada vole, odani su do posljednjeg daha.