sunce na prozoru

...... DUBOKA KAO MORE

" KAMO JE NESTALO SVE



Najdraži moj,

kamo je nestao čovjek koji je jednom zarobio moje srce? Jesmo li još uvijek oni isti, ludi i zaljubljeni, ljubavnici i prijatelji? Želimo li još uvijek ostvariti sve svoje snove, ma kako ludi oni bili? Već dugo osjećam da te uzaludno tražim, iako si ovdje, pored mene. Zarobljenik si vlastitog uma, a ja uporno tragam za vratima, koja znam da moram otvoriti, ako te želim ponovo naći. Zatvoren si tamo, u svom svijetu, u kojem kao da nema mjesta za mene i našeg sina. Ti živiš svoj život i samo prividno, mi smo još uvijek jedna obitelj.
A ja se još uvijek svega sjećam. Sjećam se da smo se znali radovati malim stvarima, kao i svi zaljubljeni. To vrijeme sad izgleda tako daleko. Vjerovali smo da nam se ništa ne može desiti, a ipak smo pokleknuli. Koliko god ti bio tu, pored mene, užasno sam sama. Toliko želim otključati tamnice tvog uma, tamničare tvoje protjerati do neba, do Boga samog ako treba. Hoću li se ikada prestati bojati svakog novog svitanja? Koje od njih donosi kraj? Imam li snage izdržati sva iskušenja koja nas još očekuju? Ima li nade da ćemo jednoga dana opet zajedno ponijeti teret života? Hoćemo li ikad ponovo osjetiti onu radost koja je krasila našu ljubav na samom početku? Živim za dan kad će moja potraga biti okončana, za dan kad ćeš mi reći: "Evo me, tu sam! Opet pored tebe! Tvoj strah je prošlost, a tvoja tuga će pasti u zaborav. Više nikome neću dozvoliti da te povrijedi."
Ja znam da su i tebe povrijedili. Oduzeli su ti dostojanstvo, iskonsko pravo svakog čovjeka. Koliko god ja to mogla razumjeti, ipak... želim da mi se vratiš. Onakav kakvog sam te zavoljela. Kad god pomislim na našu ljubav, tada se sjetim............ ona je poput ruže koju mi je jednom darovala tvoja ruka. Ruže koja nije željela umrijeti. Takva je i naša ljubav. Ako ikada treba umrijeti to može samo zajedno s nama. I zato te nikada neću prestati tražiti, mada se i dalje, sa svakim novim jutrom pitam.......hoću li te danas potpuno izgubiti? "



Na ovo pismo, koje je napisano prije puno godina, podsjetila me nemila situacija kojoj sam, igrom slučaja, nedavno bila svjedokom. Jedna meni veoma draga osoba porvrijeđena je, meni na očigled, od voljene osobe. Situacija je vrlo komplicirana i delikatna, baš kao i uvijek kada su u pitanju ljubavi i ljubavnici. Ne pada mi na pamet prepričavati je, jer to bi bilo zadiranje u privatnost, a ona je vrlo intimna stvar. Miješati se u bilo čiju vezu neuputno je i krajnje nepopularno, samim tim i nepoželjno. Ipak, navelo me na razmišljanje o tome kakvu štetu može nanijeti nedostatak komunikacije ili čak strah od nje. Možeš živjeti pored nekog dugi niz godina i biti ranjavan šutnjom. Krvariti u tišini, vidati rane i tražiti način da pomiriš svoje i njegove strane života. Moja i tvoja strana kreveta, moji i tvoji prijatelji, moji i tvoji krediti, .... troškovi....ljetovanja.... Gdje smo tu MI?
Često svoju šutnju pravdamo raznim razlozima, a onaj pravi najčešće teško priznajemo i sebi. Strah od kraja možda je najveći razlog koji podgrijava postojeće, neugodno stanje koje nas baca u očaj. Bojimo li se to mi da ćemo povrijediti drugu stranu ako inzistiramo na dijalogu? Ili možda da ćemo iz svega izaći sami povrijeđeni? Povrijeđeni i sami? Nismo li to i ovako, dok čekamo da se desi neko čudo i u našu vezu udahne čaroliju koju smo jednom osjetili ali se nekako rasplinula, poput mjehurića od sapunice? Nitko osim nas ne može u taj mjehurić udahnuti život i pokrenuti čaroliju. Pa ako ona i izostane, ako uporno pušemo u prazno, nitko nam ne može predbaciti da nismo pokušali.
Za par dana je Valentinovo, kažu da je to dan zaljubljenih. Što je sa onima koji su zaljubljenost prerasli? Sa onima koji žive ljubav, iz dana u dan ispočetka? Otkrivaju nove razloge zbog kojih vrijedi ostati i voljeti? Zaljubljenost nam ružičastom koprenom prekriva oči. Nosi nas na paperjastim oblacima koji se s nama vole našaliti. U neočekivanom trenutku razmaknuti se i pustiti nas da tresnemo nosom o zemlju. Nepripremljeni za udarce ostajemo bez daha kad nam otmu tu dječiju razigranost. Od njih nas može zaštititi samo ljubav. Mirna, tiha, postojana, vjerna, duboka..... Samo nam ona može pomoći od dana kad "progledamo" i vidimo da On nije tek princ iz bajke, savršen i bezgrešan. Sačuvati nas od razočaranja nakon što začaranost ustupi mjesto realnosti, a poezija postane običan dan, često zastrt sivim oblacima, ispunjen svakodnevnim obavezama. Zaljubljenost je san, a ljubav.....to je život. Ni sv. Valentin ne može zaštititi zaljubljene od grube istine, da život nije bajka i da ponekad snovi traju prekratko.

Ljubav iz pisma s početka priče imala bi tužan kraj da ona vrata ipak nisu pronađena. Ključ koji ih je otključao dao joj je novu dimenziju. Jutra bez straha, ostvarenje snova, sigurnost... Živjeti zajedno, dijeliti dobre i loše dane, govoriti, posvađati se na pasja kola, pričati... ponekad: ti kineski - on laponski, ali pričati,... pričati,... pričati...... Ne sakrivati brige pod tepih, ne gutati suze i okretati glavu jedno od drugog. Ponos donosi tugu i osamljenost, a odnosi sreću. Korak do sreće..... a tako opasno daleko. Samo reci riječ i ponor šutnje prošlost postaje.

Hvala Sv. Valentinu što je njoj dao snage da pronađe njega, a njemu da se otme avetima i ovlada svojim vlastitim umom. Njihova jutra sad ih vode u svaki novi dan, bez straha, pa kako im Bog bude dao. Dok koračaju tako, ruku pod ruku, njihovu malu obitelj grije ljubav.....mirna, tiha, postojana,...... vjerna......i duboka kao more.