Lagano i bez politike
Naslušala sam se viceva i nagledala filmova u kojima muškarci zaboravljaju godišnjice braka. Cijela retrospektiva "kazni" koje im žene dosuđuju mi je poznata. Al da ću ja zaboravit taj datum, tek nakon jedanaest godina...... ma nikad!!! N I K A D ! Muškarac mog ognjišta si može to dopustiti ( mislim reći da ću mu i progledati kroz prste, jer su tu neke olakšavajuće okolnosti o kojima ne bih trenutno ), ali ja! Obzirna, pažljiva, sentimentalna, romantična... sve osobine koje danas rese važne i uspješne ljude. Nikad ne reci nikad. I tako ja, onako savršena, dopustim sebi da prođe godišnjica, ma što godišnjica, još cijela dva dana povrh toga. Ne boli toliko što sam zaboravila, već me boli što me On podsjetio, onako ovlaš,, tek usput, tipično muški, bez trunke predbacivanja i povrijeđenosti ( tipično ženski ).
Nakon prvog šoka, nisam si dopustila previše očajavanja, nego sam se već drugoga dana počastila, onako za utjehu, fantastičnom knjigom Kornelije Benyovsky Šoštarić - " Zeleni kvadrat ". Ćim sam se vratila iz Zagreba u svoju pitomu dolinu, koja je trenutno sve, samo ne zelena, no pa prosinac je...dakle, čim su mi to obaveze majke, supruge i domaćice dopustile, uronila sam u sočno zelenilo bogatih ilustracija popraćenih pitkim tekstualnim uradkom. U jednom sam se dahu našla na šezdeset i nekoj stranici, obogaćena jednostavnom autoričinom filozofijom bez filozofije - promatraj, upijaj i uči od prirode. Toliko me opčinilo da sam se osjetila boljom osobom, dotaknuvši neki čaroban svijet, toliko drugačiji od onog koji nas čeka kad krenemo stazama ovog prizemnog života koji su nam namijenili.
Još opijena čarolijom pohitala sam obavijestiti vjenčanu kumu poslavši joj pobjednički mail: ...Imam je!!!... Ne, ne, to nije puko hvalisanje, već vrlo važna vijest, jer odnedavno je pala odluka da zajednički pokušamo stvoriti svoj zeleni kvadrat, tu u mome vrtu. Kvadrat u kojem će biti mjesta za kukce i ptice, krtice i gliste, puževe...no, o puževima ćemo još i razmisliti. Možda ipak pronađemo načina da ih, onako prijateljski, uvjerimo da potraže svoj vlastiti kvadrat.
Kako bilo, nakon puuuuuno, puno godina poznanstva i prijateljevanja, shvatili smo kako se naša uvjerenja podudaraju i smatramo da je čovjek dovoljno štete napravio i bez našeg doprinosa, militaristički se odnosivši prema svemu oko sebe, slijedeći princip - umnoži što više i prodaj što skuplje. A ne, ne, neću politiku u svoju butigu!
Dok pišem ovaj post, pogled mi odluta povremeno kroz prozor. Prizor kojeg često vidimo na Generalićevim slikama: suhe stabljike kukuruza, kroz maglu se naziru kuće i bijeli krovovi, gole krošnje i polja pod snijegom.... prava zimska seoska idila. Gotovo da zaboravljam svoju žarku želju čas prije, da se vrate rode i laste. To mi nekako vraća osjećaj da ćemo i ovaj dan, moji dečki i ja ( bez obzira na roditeljski koji me čeka popodne ), proživjeti onako po svojoj mjeri, lagano,.... bez politike.
|