Stjepan Šuman
26.12.2015., subota
Neretvanski parangal
|
Nije riječ o nikakvim ribarskim tehnikama. Ali će bit u domaćem dijalektu 1995. u siječnju bacio sam nova 3 tek napravljena parangala (300 udica) na jegulju. Nije baš bilo za lov ali tek sam ih napravio i u ledu sam imao smrznutih kozica pa...  ..uglavnom preko noći Neretva poplivala. Pobujici sam otišao dizati parangal sam, u čamcu (kaiću, čamac zvuči sterilnou ovoj priči) od 5m, sa Tomos pentom od 4 konja. I dva noža. (palim dijalekt) Jer, pokojni did me naučija tako. 2 noža u brod. Uvik! Jer njemu je to život spasilo a i vidio je takvih spašavanja. Sa nožem. Inače na parangal i mriže se u principu ne ide sam. Ja sam uvik iša sam, osim kad bi didu ili ćaći pravio društvo, kad su oni tili ić. I kad sam bio manji pa nisam moga sam, dok nisam načio foru. Mriže bi složija da se same bacaju bez petljanja i ja bi vozio barku full gas čak tako da se ne bi uopće ni reklo da neko baca mriže, već izgleda kao normalna vožnja. Dobro, ajde, dižem ja parangal i zapne on, Ža mi parangala, a voda nosi brže od pente u full gasu. A štaš, reko idem par krugova oko ruke pa prokinit udice sa onoga šta je zapelo. Malo morgen! Sad, ova priča izgleda kao nešto dugo ali sve se od ovog trenutka odigrala u manje od minute. Ugalvnom voda nosi full gas, parangal zaostaje, zapeo, ja zapeo na parangal, jer me sila vode stegla, oni konop oko ruke a udice sa dne nisu pukle.očito se balvan naguzio posred i preko parangala. Bujica je! Voda nosi, kurlja, oće me istegnit van kaića, ja liježem institktivno u borbi za goli život. Voda nosi, okreće kaić tamo vamo, konop se rasteže i steže oko moje ruke. Oće van, ja se ukopavam u kaiću, tražim nož... Stotinke prolaze. Tisućinke. Voda kurlja, kaić je rastrgan između vode koja ga oće odnit i moje ruke koa viri priko bande. Nema noža. Pokušavam otpateljati 3-milimetarski sintetički konop omotan oko par prstiju i desne šake. Ne ide. Ali nema druge. Nategnem livom još taj konop da dobijem lufta na desnu ruku, ustvari potegnem kaić malo uzvodno jer se konop ne da više natezati. Odmotam 20 centi desnu ruku i pustim. PAFFFFF!!!! Proletilo mi od već skupljenog parangala materijal kroz ruke brzinom metka. Sve se zadimilo od raspršene vode. Jedno 50 metara parangala mi je proletilo kroz prste. Ne znam šta se tada dogodilo, našao sam nož u krmi i presjekao ostatak parangala koji mi je bio još u rukama. Palim pentu krvavim rukama i vozim doma sretan što sam živ. Jedan prst mi je bio danima crn zbog pokidanih žila ali uz masažu se oporavio. Kroz svaki prst mi je prošla udica. Nije bilo nepokidanog prsta. Neizmjerno sam bio sretan što sam živ. Danima sam bio potpuno obuzet tim osjećajem. I sad sam neizmjerno sretan zbog toga kako se ovo završilo. Na vodu vez noža nikad. Najbolje nosit više komada pa rasporedit po brodu a jedan uvijek imat u džepu. Nož mi je više puta spasio život na vodi, valjda ću pisat još o tome kako, previše bi bilo sad za ovaj post. Uglavnom znam više slučajeva kod drugih kako im je nož spasio život u vodi i na vodi, a osbno sam poznavao i one koji su glavu izgubili jer nisu imali nož u ruci pri ribarenju. Sretan mi imendan! Sveti Stjepan. I svim mojim imenjacima. Bog vas blagloslovio Oznake: Neretva, parangal, sreća, noć |
21.12.2015., ponedjeljak
Utopljeni u Neretvi (tekst nije za osjetljive)
|
jučer napisano, danas objavljeno Ploče Zagreb i nazad -Autoputom -Starom cestom kroz Hrvatsku -Cestom kroz Bosnu Prvo je skupo ali i opasno bez obzira što neki misle da si na pravcu. Je, na pravcu, ali sletjeti sa 80 km/h ili sa 150 km/h nije isto. Drugo je super da nema vozača koji debilno prelaze u tuđu traku, pogotovo kad sijeku okuke. Naročito sam imao takvih vozača kombija, uvijek nekud žure, nemaju tahograf, svaka minuta kao da je važnija od života, još mobitel ili sendvić u ruci...a tek kad pretičeš kombi koji dok ga pretičeš počne isto preticati auto ispred sebe, pa te gura van ceste? Haaa? Ali opet nema nigdje vode uz cestu. A kroz Bosnu? Strava. Prvo kanjon Vrbasa, opasan i nažalost mnogima izazovan rally poligon. S jedne strane planina a s druge .... Druga dionica: Kanjon prekrasne Neretve. I Vrbas je prekrasan ali na Neretvi sam odrastao. Na Vrbasu svako malo neki lampioni i spomenici uz cestu. Prošao sam tamo 30-ak puta i stvarno....mislio sam , kako bi negdje trebalo biti istaknuto ne da je tu poginulo puno ljudi nego kako su poginuli. Jednu tablu na ulazu u tu dionicu. Tabla na kojoj bi trebalo pisati zašto je tu toliko utopljenih, pisati zapravo ovo: "Zbog nepotpune ograđenosti ceste ogradom i zbog trule države u kojoj za to još nitko nije kazneno odgovarao (što malo, malo pa nema 20 m ograde, op.a.) živote je izgubilo, 100, 200? koliko? ljudi. I to ne samo da su izgubili svoje živote nego su ih izgubili na jedan od najjezovitijih načina. U tami, hladnoći, klaustrofobiji i iščekivanju gotovo sigurnog gušenja. U panici." Kad se samo sjetim koliko sam ja sreće imao. Ploče-Komin ili Opuzen, 140 km/h. Prije više od 10 godina. Noću, kad nema nikoga. Cesta čista. Nedaj Bože mačka izleti pod auto, tko zna šta....ograde nije bilo na tim dionicama skoro ništa. Pa se utopilo nekoliko njih iz Komina, brata dva i supruga od jednog. Pred kućom praktički. Nije lako izaći iz auta u vodi. Pa veliki obiteljski prijatelj na istom mjestu prije 20 godina, jedini kojeg znam da se izvukao živ iz toga. Pa rođak od 22 g prije 4 godine, na drugom kraju sela, sve praktički meni ispred kuće. A kako se ograda stavljala? Prvo ništa, pa kako 'ko pogine, ili ako su učestale pogibije (čitaj ne obične nego u agoniji, pogibije) onda tu 10 metara, tamo 20 metara, pa ostave u sred okuke bezrazložnu rupu od 5 ili 10 ili 20 m gdje nema ograde. E, kad netko uleti baš u takvo nešto, onda se ograda produži i tako godine idu, spomenici se nižu, obitelji se u tešku crninu zavijaju. A u trulim država ljudi odgovorni za projektiranje ograda i odluke gdje i koliko ograde...jesu li oni ikada odgovarali za ovakve propuste. Ne samo radi naplate štete, nego da se spriječi svaki mogući sljedeći potencijalni utopljenik. Je li odgovarala ikada osoba zadužena za te ograde? Nisam to vidio, nažalost, jer bi trebali odgovarati. Zato se ja vozim pored takvih mjesta kao da sam na ledu, strepim, oči su mi ko u žabe, promišljam o pojasevima prozorima, nožu, sačuvaj Bože. Ali to su realna promišljanja, nije to bezrazložan strah. Bezrazložna je bila moja opuštenost u jurnjavama takvim cestama prije 10-15 godina. Vratimo se na odgovorne. Kada će se konačno spriječiti, trajno, da se ovakvi slučajevi nastavljaju događati? Jer ni oko Komina i Opuzena nisu pokrivene sve "rupe", ima mjesta gdje je Neretva, duboka i po 20m, tek 2 metra ispod asfalta, na metar od vanjske trake. Jeza. Samo neko žbunje priječi pogled u to modrilo. A kako razmišljaju inženjeri o svom poslu? Kako oni spavaju? Jesu li oni uopće bili na terenu? Ima takvih mjesta još, ograda se rasteže, rupa ima, vrijeme ide. Tko je sljedeći? I uz opreznu vožnju, tko ima garanciju proći tuda živ, jer ima i vozila ispred, i iza, i u susret, tko sjedi za tim volanima? Dragi moji, Neretva, Vrbas ( i druge slične rijeke), ograda. Dok to nije pokriveno 100%, ali 100%, do zadnjeg metra i više. Do tada nijedna osoba odgovorna za postavljanje ovih ograda nema čistu savjest. Pa ni svi koji bi mogli doprinjeti da se konačno to uvede, a ne samo direktno odlučiti o tome. Je li 100.000, ili milijun ili koliko kilometara željeza važnije od 100, 200, 50, jednog, života, ili smrti u agoniji? Opet je i za ovu smrt kriv korumpirani, truli, tromi balkanski mentalitet, jer mislim da u jednoj sređenoj zemlji ne bi bilo ovako jezivih mjesta sa nepotpunom ogradom. A sad pogledajmo slike mjesta gdje su najnoviji utopljenici stradali i vidite je li i ovdje ograda u kontinuitetu ili ima prekid. Tamo točno gdje se auto izvlači. Pogledajte. Fali li tamo u daljini ograde? Što netko od novinara nije snimio fino da se vidi di se izletjelo? Iz neznanja, tromog, balkanski nezainteresiranog ili po nalogu, da se ne vidi jasno. Balkanski mentalitet (pa tek onda sistem) ubija. U agoniji. Na cesti fali ograde. slike na linkovima 24sata Ovaj post sam imao na pameti VEĆ GODINAMA. Jako mi je teško postaviti pitanje, ali koliko još života? Koliko vremena? Tko je sljedeći? Jeste li sigurni da nije netko vaš ili svejedno i da nije, da li baš ti možeš nešto napraviti da se ovaj problem TRAJNO riješi. Da tada savjetujem na svim ovakvim cestama gdje je ikakva voda u blizini, more, rijeka ili jezero, pa čak i dublji potok: -otvorite mrvicu prozor da ga se može lakše slomiti -odvežite sigurnosni pojas -vozite super oprezno i po ledu i po suhom, sve kao da je led, sve dok se dionica ne prođe. I uvijek u autu držite nož, sjekiricu ili nešto slično. Jezivo je to opisivati, ali prozor u vodi je gotovo nemoguće razbiti. Dok inovatori ne ugrade sigurnosna rješenja u auta za slučaj pada u vodu, i dok se Balkan odbalkanizira i inženjeri počnu raditi ograde po cesti kako treba....ne zaboravite biti vrlo svjesni opasnosti određenih dionica. http://www.metkovic.hr/medij.asp?vijest=42 Oznake: Neretva, mostar, utapanje, cesta, automobil |
Molitve: