Maloprije u parku majka čuva malo dijete koje baca lopticu. Pored nje dođe žena sa psom, uzme lopticu koja je ispala djetetu iz ruke i baci je svom psu, da on trči za njom. Mater objasni ženi sa psom da djetetovu lopticu nije primjereno bacati psu da je grize i slini, jer je normalna i ima bar minimum zdravog mozga. Higijenu neću ni spominjat jer je ovo više stvar zdravog mozga. Nakon toga žena sa psom uzme lopticu od nekog drugog djeteta i počne je bact svom psu, nakon čega je dobila istu lekciju od druge majke. Uvijeđena vlasnica psa odlazi iz parka obraćajući se svom psu: "Dođi ljubi, kupit će tebi mama lopticu!" U ovom svijetu koji očigledno dolazi svom kraju, ove dvi majke su nenormalne i sebične, a ova vlasnica psa je ovdje oštećena stranka. Ona i njen "ljubi". Iako se sva scena odigrala u dječjem parku ograđenim ogradom kako psi ne bi ulazili u taj park. Nedavno sam za sličnu priču javno prozvan mrziteljem vlasnika pasa od strane jedne sustanarke u ulazu, u WhattsApp grupi svog ulaza. A imao sam već 4 psa. 3 crna labradora zaredom i na kraju vučjaka koji je tijekom rata završio u vojsci. Svi su se zvali Lupi. Sve sam ih imao isključivo na selu i nikad ne planiram imati psa u gradu. Držanje pasa u gradu nije dobro prije svega prema psu a ni prema stanovnicima grada i samom gradu. Zato što razmišljam normalno i zato što očigledno pse volim više od gradskih vlasnika pasa (jer pse ne bi mučio gradskim životom) ja sam "nenormalan" i ja sam"mrzitelj vlasnika pasa". Dodajem Kulićevu filozofiju o psima u gradu: Oznake: Psi, pas, vlasnici pasa, dječji park, Zagreb |
< | veljača, 2025 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 |