Maloprije u parku majka čuva malo dijete koje baca lopticu. Pored nje dođe žena sa psom, uzme lopticu koja je ispala djetetu iz ruke i baci je svom psu, da on trči za njom.
Mater objasni ženi sa psom da djetetovu lopticu nije primjereno bacati psu da je grize i slini, jer je normalna i ima bar minimum zdravog mozga. Higijenu neću ni spominjat jer je ovo više stvar zdravog mozga.
Nakon toga žena sa psom uzme lopticu od nekog drugog djeteta i počne je bact svom psu, nakon čega je dobila istu lekciju od druge majke.
Uvijeđena vlasnica psa odlazi iz parka obraćajući se svom psu:
"Dođi ljubi, kupit će tebi mama lopticu!"
U ovom svijetu koji očigledno dolazi svom kraju, ove dvi majke su nenormalne i sebične, a ova vlasnica psa je ovdje oštećena stranka. Ona i njen "ljubi".
Iako se sva scena odigrala u dječjem parku ograđenim ogradom kako psi ne bi ulazili u taj park.
Nedavno sam za sličnu priču javno prozvan mrziteljem vlasnika pasa od strane jedne sustanarke u ulazu, u WhattsApp grupi svog ulaza.
A imao sam već 4 psa. 3 crna labradora zaredom i na kraju vučjaka koji je tijekom rata završio u vojsci. Svi su se zvali Lupi. Sve sam ih imao isključivo na selu i nikad ne planiram imati psa u gradu.
Držanje pasa u gradu nije dobro prije svega prema psu a ni prema stanovnicima grada i samom gradu.
Zato što razmišljam normalno i zato što očigledno pse volim više od gradskih vlasnika pasa (jer pse ne bi mučio gradskim životom) ja sam "nenormalan" i ja sam"mrzitelj vlasnika pasa".
Dodajem Kulićevu filozofiju o psima u gradu:
Post je objavljen 22.09.2023. u 16:38 sati.