Ovo je opet početak nekog mini serijala. Pošto sam ovih dana napisao već nekoliko žalbi na temu ovog serijala, red je da krenem sa svojim prvim "tko je tu radi koga".
U mojim prijašnjim postovima serijala Rad u znanosti, opisano je da sam radio na istraživanju ribe, u dolini Neretve. Odnosno laboratorij je bio u Stonu (cca 50km daleko od mjesta lova ribe).
Bio je iznimno vruć dan, mislim da je bio početak ljeta -"Ni pasa nije bilo na cesti". Na plaži isto. Plažu sam napustio tek oko 11:00 ujutro jer mi izlov mojih cipala za uzorak nije išao od ruke. Vjerojatno je bila velika jutarnja oseka, pa sa svojom 60-metarskom (1m visokom) mrežom za zaplitanje cipla, nisam mogao nikako pohvatati 100-injak komada cipla za uzorkovanje (znanstveni rad). Inače bi posao bio obavljen do 9 sati ujutro.
Dakle, pohvatam ja svoje ciple, stavim ih u kantu, te na pod suvozačkog sjedala. Stražnji dio auta bio je pun istraživačke opreme i mreža. Mreže su bile očišćene od ribe (ribe su u kanti naprijed) te su zauzimale veći dio gepeka, skoro do krova, jer su bile pune morske trave, rakova i mora.
Krenem ja tako oko 11h put Stona, i to što prije da mi se riba ne raspadne. Po ovim vrućinama (iz toplog mora i u transportu bez leda-nisam računao tako kasno završiti) crijeva ribe, i njihov sadržaj se nevjerojatno brzo raspadaju a trebali su mi za istraživanje.
Računam ja tako, za jedno sat vremena riba mora biti u hladnom laboratoriju, na stolu, pod skalpelom. Uz put od 45 minuta, ostalo mi je taman vremena da kupim neki šaraf u Metkoviću (Jurashop). Ne sjećam se sad što mi je taj šaraf trebao ali zaletim se ja tako do Metkovića, nigdi nikog na cesti, milina, pičio sam maksimalno sigurnom brzinom.
Kupim taj šaraf, što li već, sitnicu neku, na granici me nitko ništa nije ni pitao (Jurashop je 50m iza graničnog prelaza sa BiH).
Novčanik, šaraf, džep lijevi. Džep desni, ključevi, sjedam, otvaram prozore, rikverc, pogled lijevo, uključenje, granica, nema nikoga.
Prolazim granicu, vidim u retrovizoru, 100m iza sebe, službeno lice maše.
Kočnica, rikverc, gas, parkiranje pored službenog lica-točno kao da upravo prelazim granicu. Prozor otvoren i gledamo se mi-oboje kroz cvike, sunčane.
Službeno lice: "Kod nas se kaže: Dobar dan"
Ja: "Gospođo, jesam li ja ovdje zbog vas ili ste vi ovdje zbog mene (uz osmijeh)?"
U stvari mislim se ja: "Ne samo da ste vi ovdje zbog mene nego niste na svom radnom mjestu, praktički vas ja plaćam (PDV) da bi mi sad prosipali ponižavanje. Šta sam vas trebao tražiti po klimatiziranim kontejerima???"
Službeno lice: "Ajmo, izlazi iz auta!"
Izlazim potpuno nevin, znajući da nikad nisam švercao ni ljude, ni životinje, ni stvari....
Službeno lice: "Otvaraj gepek!" (U nas se kaže: ,"Molim vas da izađete, molim vas da otvorite gepek", op.a.)
Otvaram gepek (stakla zatamnjena da sunce ne sprži opremu)....
Službeno lice: "Šta je ovo?"
Ja: "Mreže"
Šuškaju rakovi po mreži, miriše more iako sam službeno još u BiH.
Službeno lice: "Ajmo naprijed" (valjda su mreže pune mora dozvoljene za uvoz iz BiH).
Otvaram suvozačka vrata...
Službeno lice: "A-HA !!!!!! ......Šta je ovo ???!!!"
Ja: "Pa, riba!" (Još uvijek nevin, potpuno)
Službeno lice: "Pa vidim da je riba. Da vidim dozvolu za uvoz ribe!"
Ja: "Pa gospođo, zar ne vidite da je to morska riba, i da mi je gepek pun rakova i morske trave? Zar me niste vidjeli kroz prozor (klimatiziranog) kontejnera kad sam ušao prije, ni 5 minuta.."
Službena osoba: "Jesi li prijavio ribu na ulasku u BiH?"
Ja: "Nikoga nije bilo na granici ni kad sam ulazio ni kad sam izlazio (nije moja greška što nisam upitan za prijavu robe)? Ribu sam ulovio prije pola sata u moru i žurim u Ston u laboratorij jer se ova riba istražuje, jedva sam je ulovio i sad mi trune ovdje na vrućini dok me vi maltretirate. Šta sad želite da ja napravim?"
Službeno lice: "U Hrvatsku sa tim ne možeš."
Ja: (fitilj izgorio) " 'Oćete li da vam sad svu tu ribu prospem na sred graničnog prelaza pa neka vama smrdi???!!!" (lud ko kupus)
U to već izlazi drugi carinik (do sad sam imao razgovor sa carinicom). Carinik je meni poznata osoba. Kažem mu : "Daj mi zovi svog šefa, ne mogu više sa ovom razgovarati."
Kaže on: "Pa ona mi je šef."
Sad, stjeran u kut, iscrpljen od cjelojutarnjeg ribolova po suncu (trčanje po plićaku sa 60m mreže u rukama), sa već stjeranim planovima u usko grlo (neizvjesnost u pisanju znanstvenog rada za koji sam bio ucjenjivan i koji mi je poslije opljačkan), moj karakter, u ovim trenucima biva ograničen te biram lakši put (nažalost).
Tek kad sam zamolio gospođu službeno lice (carinicu) da me pusti jer mi se riba već poluraspala dok je ona vježbala svoju moć na meni.. usput sam, razmišljajući o stanju ribe ubacio i "oprostite sve, zaboravite sve" samo me pustite....Još je tu moj poznanik nešto ponizno dodao svojoj kolegici carinici i onda me pustila.
Ukratko, ništa ne bih izgubio da sam izgurao do kraja i da se nisam ispričao, nego da sam samo okrenuo auto prema BiH te bosancima "vratio" njihovu živu morsku ribu, zajedno sa rakovimai morskom travom te litrama ocijeđenom mora iz gepeka.
Znantveni rad koji sam pisao ionako nije nikad priveden kraju, tisuće uzoraka probavnog trakta mojih cipala su ostali pojedinačno zapakirani u formalinu, u bočicama. Zajedno sa svim podacima o masi, duljini itd...
Znamo svi kako se u nas zapošljava, i to koje veze trebaju za doći u državnu službu, a da ne govorim za carinu. I onda, kad oni koji su preko veze (iako neškolovani i nekulturni) došli do takvog radnog mjesta (ukrali ga), onda nas još i maltretiraju dok pokušavaš pošteno raditi svoj posao...Kao da nismo pripadnici istog naroda. Kao da živimo još uvijek u Austrougarskoj a naše službeno lice (carinica) je neka žandarka, frustrirana jer je dobila prekomandu sa svog mađarskog sela. Ma ni tada to ne bi bilo ljudski, ali bi bar imalo olakotnih okolnosti.
Bio je to moj prvi "Jesam li ja tu zbog vas il ste vi tu zbog mene".
|
Molitve: