Stjepan Šuman

24.03.2012., subota

Laži iz znanosti -točka ravnoteže

Radeći u znanosti susreo sam se sa nekoliko toliko veliih laži...konkretno predavanja studentima su sadržavala toliko duboke laži ....uf! Recimo na primjer, ova laž: "Nezaposlenost je u ekonomskom smislu gospodarstva neke zemlje: DOBRA!" Govorilo se o nekakvih 10-15%, ako se ne varam. Međutim, koliki je postotak nezaposlenih, to je potpuno nebitno, poanta je da analiziramo ovu tvrdnju da li je uopće sama nezaposlenost moguća kao nešto "dobro". Tko je ovo rekao, isti tako nije uopće toliko važno. Važno je primijetiti da se mladim ekonomskim kadrovima, koji bi trebali voditi gospodarstvo, ispire mozak. Presnimava im se kazeta ruzuma sa lažima (koje bi trebale nekome pogodovati- Kome?...sad ćemo vidjeti...) Ako s jedne strane društva imamo radnika (većina), a sa druge poslodavce (manjina), između tih dviju grupa postoji točka ravnoteže u punudi i potražnji. Poslodavci su izvor ponude posla (nude posao), a radnici su izvor ponude rada (nude svoj rad). Ovo se može izraziti i da poslodavci traže rad, a posloprimci traže posao. Radi se o čistoj trgovini. Ja (radnik) tebi dam svojih 8 sati dnevno, svoje vrijeme, svoj usmjereni rad od nekoliko mojih kilokalorija. Za to dobivam svoje mjesto u društvu, osjećaj korisnosti i novac sa kojim mogu trgovati dalje (kupovati nečiji drugi rad ili dobra). Poslodavac traži ovo što radnik nudi (dobiva učinak rada) i obojica se nalaze na nekoj točki na kojoj se ova trgovina odvija. Naš radnik i naš poslodavac nalaze se na tržištu rada i točka gdje se "sijeku" njihove krivulje ponude i potražnje zove se točka ravnoteže (na izumirućem hrvatkom) ili ekvilibrij (Slika 1). Slika 1: Krivulje ponude i potražnje (Izvor: Utahrepro) x-količina rada y-cijena rada Vidimo da gdje god postoji razmjena dobara, usluga, bilo gdje u prirodi ili u društvu, ovakve ponude i potražnje, pa i njihove krivulje -postoje. Tako postoje i točke ravnoteže, ali one mogu biti pomaknute gore-dolje i lijevo i desno. Gdje je pomaknuta naša točka ravnoteže na tržištu rada? U RH, sa 5 milijuna stanovnika radno sposobnih je manje od pola (45%). To "manje od pola" (radno sposobnih) se dalje dijeli na aktivne (gibaju se ) i neaktivne (ne gibaju se). Dalje, aktivni se dijele na one koji rade (službeno zvano "zaposleni"- "OK" ) ili traže posao (službeno zvano "nezaposleni"- nije "OK"). Postoji više definicija radnih i neradnih ljudi, tko bi rekao.... Koliko filozofije! Uglavnom, naši službeni podaci o nezaposlenosti su, koliko ja vidim samo oni koji se prijavljuju na Zavod za zapošljavanje redovito (službeno: ne rade ali hoće raditi), ali ne i svi ostali. A što je svim ostalima: oni koji su dobili otkaz "svojom krivicom", bolesni, neposobni, svi koji ne rade, pa čak i oni koji ne rade ali ne idu više na HZZ jer ne vide smisla u tome. Da ne bi sada o smislu rada Zavoda za zapošljavanje, odnosno o smislu redovitog prijavljivanja na Zavod, o tome drugom prilikom. Uglavnom i taj broj nezaposlenih na Zavodu nije objektivan. Dosta ljudi, (kao što sam i ja), nakon puno upornog traženja posla i NE pomoći Zavoda za zapošljavanje više i ne vidi svrhu prijavljivanja, kad je to samo ništa više od izgubljenog pola dana. Uglavnom da se vratimo na temu. Zaposleni i ne zaposleni. Držimo se naše ravnoteže svih onih koji nude posao i svih onih koji traže posao. U gornjem tekstu smo pokušali saznati koliko je zapravo onih koji rade. Od svih stanovnika RH ima sposobnih recimo pola, ostali su djeca, žene, starci, invalidi (službeno "nesposobni" -ali stvarno ne svi)... Od radno sposobnih (manje od pola ukupnih), manje od pola ih radi (manje od četvrtine ukupnih !!!), (Graf 1). Graf 1: Udio onih koji rade u skupini radno sposobnih (Izvor: DZS) Dakle, umjesto lažno friziranog podatka od 20% nezaposlenih (samo oni koji se prijavljuju na HZZ), trebalo bi spominjati postotak radnih, jer je to jedini relevantni podatak radno ustrojenih. Drugim riječima zaposlenih ima po mojoj odokativnoj procjeni manje od petine ukupnih. Ako onda imamo recimo 20% zaposlenih, stvarni podatak za nezaposlene je da ih ima 80%. Jer točnije je izraziti postotak zaposlenih kako bi se prikazala radna atmosfera države, nego postotak nezaposlenih. Uostalom zar to nije i logično? A dodatno, zaposleni nemaju kategorije koje imaju ovi što ne rade. A još tek kad vidimo u tim kategorijama stvarno nezaposlenih koji nisu službeno nezaposleni... To što se ne dolaze prijaviti na Zavod za zapošljavanje (HZZ), ne mora nužno značiti da su djeca ili umirovljenici, već, kako vidimo i ljudi koji su izgubili svaku nadu, dakle način prikazivanja statistika je potpuno manipulativan. Sad, da se uhvatim poante čitave priče. Nakon što smo vidjeli koliko zapravo malo ljudi radi (da to nije "ukupni" 100% minus "nezaposleni" 20%=???? 80% ?? ) moći ćemo bolje shvatiti našu točku ravnoteže. Prije spomenuti profesro, a i masa drugih za koje znam da šire ove laži govore da je nezaposlenost dobra jer: "...uvijek postoji zaliha nezaposlenih iz koje poslodavci u svakom trenutku mogu uzeti radnu snagu." Zvuči logično? Naravno da je logično. Nakon zaključka da je logično studenti u svom "brainwashingu" (hrv.pranju mozga) automatikom zaključuju 2+2=4, dakle istina je, pohranjujem to u memoriju, idemo dalje (u izgradnji hrvatskog ekonoma). O čemu se zapravo ovdje radi? Da li ste se zapitali čitajući ovaj tekst, da li je ta točka ravnoteže mogla (barem teoretski, ako ne i u praksi) biti pomaknuta malo u drugu stranu? U stranu koristi većine, radnika. Jer ako je ovo demokracija ( a toliko se busamo u prsa da jest) , onda bi većina trebala odlučivati u svoju korist. A kod nas, kako tek po (prekopanoj ispod slojeva manipulacija) statistici vidimo, većina "puši". Kolika je manjina onih kojima je onda ipak dobro? Pa čujte, ako od malog broja radnih imamo jako mali broj poslodavaca, onda je to jako mala manjina tih poslodavaca koji imaju na raspolaganju svoje radnike i jaaako puno onih što ne rade, iz kojih se može birati roblje za zamjenu. Uostalom ta hrpa bijednika sa strane je i prijetnja svima koji rade, da ako ne pristanu na sve gore uvjete rada, da će biti prebačeni u tu hrpu i zamijenjeni nekim iz hrpe, kojem će se eto posrećiti da umjesto bezpespektivnog nezaposlenog, za promjenu bude izrabljeni rob. Čitava ova mašinerija postoji samo da bi jako malom broju bilo iznimno dobro (jer se sve materijalno blagostanje proizašlo iz rada, manipulativno koncetriralo samo njima). Da li je ovaj sustav održiv? Ha ha.. Tko je za ovo kriv? Ha ha.. Zašto u poslovanju, radnici (većina) ne bi imali ravnotežu ponude i potražnje poslova na svojoj strani. To bi bilo demokrativno. Onda bi oni imali na raspolaganju poslove za birati koliko god ti srce želi. Ako mu se ne sviđa kod jednog poslodavca, on ga samo promijeni-ode kod drugog. Za boljim radnim uvijetima, za boljom plaćom, itd...E, onda bi se poslodavci puno više trgali boljim uvjetima za dobit radnika. Što bi se još događalo? Pošto bi ravnoteža bila demokrativno na pravom mjestu procvjetala bi proizvodnja. Dobra i usluge bi billi jeftini zbog konkurencije i većina bi živjela u sve većem izobilju potrepština i slobodnog vremena. Čovječanstvo bi uistinu počelo napredovati. Ali u kojem postotku čovjek danas mijenja poslove jer ima boljih poslova? A u kojem pristaje na sve i svašta samo da zadrži postojići posao? .... E to je ovaj odnos o kojem profesori (koji služe kapitalu umjesto ljudima) govore da je dobar a kao što se vidi nije dobar i još se podatkovno frizira da se stvarna katastroda ne vidi. Sve dok postotak slobodnih radnih mjesta ne bude (i to drastično) veći od broja svih koji ne rade (a ne nezaposlenih po HZZ-u), mi ne živimo u demokraciji. A trenutno živimo u laži da živimo u demokraciji. Živimo u najgorem obliku robovlasništva. Živimo u razdoblju nevidljivih okova kad se teško dokazuju činjenice a čitava mašinerija onih koji "gledaju svoja posla" (profesori ispirači mozga, razni državnici i državni službenici, radnici i neradnici koji se ne bore savjesno za bolje sutra...) radi na održavanju stanja i tonjenju u gore. Ali doći će i ovom kraj.

15.03.2012., četvrtak

Poticaji

08.03.2012., četvrtak

Trebaju li nama ribarski inspektori?

Mislio sam pustit nekoliko dana da mi se tema skuva u glavi ali mi je odvratna. Ionako mi blog miriše na septičku jamu (a tek sam počeo pisat) pa ću ubacit u "nižu", dat livi žmigavac i riješit se... Brojevi će bit po slobodnoj procijeni, tako da se ograđujem od mogućih cijepidlačenja: "nije 10.000 nego 10.500"... Recimo, jedan ribarski inspektor, ako je zaposlen po uvjetima natječaja koji ako su po propisima...ako , ako , ako... Tek sam počeo temu i vidimo ima već puno "ako" raskršća....Dakle, naslutite da biram "the best scenario", i da situacija ne da samo može varirati zbog odokativnosti, već može biti i puno drastično gora ako je naše "ako" skretanje završilo u praksi ne u tako svijetlom izdanju kojem se nadamo putujući ovom analizom... Dakle, naš tipični ribarski inpektor je osoba koja ("the best scenario") je zaposlena nakon što je završila jedan od relevantnih fakulteta (veterina, agronomije-ribarstvo i slično). Mada, vidjeli smo iz prijašnjih postova, tako uopće ni približno ne mora biti, ali o tome sada nećemo. Da bi dotični došao do svoje diplome ("the best scenario"), roditelji su mu morali sagraditi sobicu, napravit ga, nosit u trbuhu, roditi, dojiti i sve tako dalje do škole u kojoj je trebao provesti najmanje 16 godina. Dakako naš idealni inspektor bi uz to trebao imati moralne roditelje kao neophodni uzor u odrastanju u inspektorski profil. Naravno, postoji i mogućnost samo-preodgoja u nedostatku ove karike, ali isto tako i samokvarenja uz ovu kariku. Mogućnosti za našeg inspektora su razne i put mu je krivudav. Nakon puste škole, uloženih godina i godina u stasanje mladog organizma on treba predstavljati prije svega psihofizički autoritet korisnicima mora. Naš inspektor je samo takav resurs. Još znanja koja ima, ako nije zaposlen na klasični hrvatski način.....ih! Sad da vidimo na šta se troši sva ta naša mlada nada i uzdanje... -naš resurs nije stavljen u proizvodnju dobra i usluge negdje drugo (moguće na puno korisnijem mjestu) -pretpostavimo da naš inspektor kažnjava po zakonu. Drukčije ne smije, ovako je legalno, manje je problema, samo unutar zakona-mada i van zakona ima prostora za sankcije nemoralnosti, ali to je teško, fuj to. A ako je slučajno "tatin sin", i životni put mu je sačinjen odabirom najlakše mogućnosti, onda će naš inspektor kažnjavati .socijalne tipove prijestupnika. Ti se koprcaju, ali se ne odupiru učinkovito, nemaju taticu da ih štiti. Nema tatice kojem se opasno zamjeriti. Pa da ima taticu za leđima, ne bi se išlo zarađivati na ovako težak način... I tako, naš moralni autoritet, ribarski inspektor, umjesto da svoje sposobnosti upražnjava na svima koristan način, on ljude sa dna prehrambenog lanca šiba da se drže reda i ne izlaze iz kolone. Naš socijalni ribar mora imati propisnu oznaku na sebi, mora loviti sa određenim alatom i ne smije uloviti previše ribe (toga se ionako ne treba bojati). Naš socijalni ribar me podsjeća na....(vidi Sliku 1). Slika 1: Označeni Židovi pod kontrolom Dakle, jedan visokovrijedni (pretpostavimo) visokoškolovani čovijek radi posao ugnjetavanja života jednom od društveno (pretpostavimo) najbezazlenijem čovjeku. I za to je plaćen od svih poreznih obveznika, uključujući i našeg socijalnog ribara koji je ovdje žrtva. Dalje, kroz svoju praksu bavljenja ribarstvom (od skoro svih vrsta ribolova do znanstvenih istraživanja ribarstva), uglavnom (odokativno preko 90%) sve male socijalne ribare koji love čisto za preživit nisam nalazio agrumentirano proglašenim štetočinama prirode i društva. Dapače, ovi ribari najčešće love sa, za prirodu, najbezazlenijim ribarskim alatima. Sve je objašnjeno ovdje (str. 10-30). I ovdje. Ok, mnogi će reći treba uvesti reda. Slažem se, ali na razini malog ribara priroda sama uvodi red a taj ribar je, koristeći selektivne ribarske alate i već sam u odličnim odnosima sa prirodom. Napomenimo, da je "oportunitetni trošak" (trošak izgubljene mogućnosti-resurs se mogao upotrijebiti i korisnije) korištenja našeg inspektora već obrađen. Taj trošak, gledajući dugoročno, pored svih ostalih troškova našeg inspektora nije više od 10% (odokativno) ukupnog troška. Drugim riječima, naš inspektor ima plaću, recimo najmanje 1.000 eura. Ne bi se čudio da sa terenskim i drugim dodacima ima i 2.000 eura. Naš inpektor ima i svog šofera. Šofer (skiper) isto tako, nije besplatan. A morem se šoferiraju, tražeći tu zlokobnu disalicu sa brzim motornim brodom (po meni jahtom, Slika). Ta jahta ima nabavnu cijenu, nekakav lizing, tko zna što već sve ne (i to sa svojom kamatom, naravno). Brod uz nabavnu cijenu košta još i po vezu, po održavanju, po osiguranju, i po trošku goriva i ulja. Ima tu i dodatne opreme (navigacija, komunikacije), mobiteliranja, a ekipa mora štogod i pojest (na svom ganjanju socijalnog ribara), itd... Slika: Plovila ribarske inspekcije (Izvor) Evo, nakon što smo se uvjerili da red koji negdje ( a gdje to? ) treba nekako (ma kako bilo) uvesti, još nismo otkrili gdje ni kako. Našem socijalnom ribaru, da je mozga i pravde u državi treba dati da slobodno lovi, jer on evo nikome živom skoro da nemože napravit nikakve štete u odnosu na nespominjane subjekte ribarstva (Slika 2). Slika 2.: Ribarski brod-tvornica Sa druge strane, nespomenuti subjekti ribarstva, industrijski ribari, a pogotovo oni strani (Slika 2), po našem krnjem državnom upravljanju imaju čak legano pravo orati veliki dio našeg dijela Jadrana. Naši EU ljubitelji političari i državnici su nakon proglašenja ZERP-a, pod pritiskom svojih EU bogova, donijeli iznimku važenja ZERP-a za članice EU država. To je isto kao da ja stavim na voćnjak natpis: "Zabranjen pristup (Ali svi iz moje županije slobodno mogu brati voće, bez ikakve naknade". Eto tako su naši mozgovi i karakteri predali naše more strancima, a mogli su ba barem iznajmit. Ili paušalno naplaćivat barem ulaske. Bilo šta. Bilo kakvu dozvolu. Ali ne, naši novci od PDV-a se troše na "bičevanje" jadnika koji jedva spajaju kraj s krajem. A što je najvažnije za razliku od ZERP-ovih ribara, nisu ni približno štetni za more (ako i uopće). Svejedno naši inspektori će maltretirati našeg socijalnog ribara koji riskira glavu za uvatit par kila ribe za prehranit svoje doma. Jer, moraju sebi i drugima pokazati da ipak oni nešto rade. Njihov spektar je mnogo širi od lova na jadnike, ima tu puno drugih ribara koji vrlo vjerojatnije imaju svoje veze opasne po našeg inspektora pa mu je, za sigurnost njegovom posla bolje da ih pusti na miru. Barem bi ja tako razmišljao (šalim se) kao inspektor (... pitanje je šta bi napravio). Dakle, spektar djelovanja našeg inspektora je širok. Ako se on koncentrira na bijedu hrvatskog građanstva, ne radi svoj posao. Ili ne zna da je podvodni ribolov najselektivniji način ribarenja (a k tome tu se i najviše napora se ulaže za najmanje ulova). Ili ga (vjerojatno)uopće nije briga, što je on praktički, ako radi na opisane načine štetočina. A štetočina je sigurno (ako radi po zakonu) jer naši zakoni daju legalno pustošenje ZERP-a a uskoro i više.... Dakle, u skladu sa našim hrvatskim "blentalitetom" mi sami skupo plaćamo naše inpektore da ovo jada ribe uz kraj ne uznemiravaju naši građani, kako bi od dogodine sve mogli počet istrebljivat stranci. I bez toga, uz sami ZERP, bilanca troška našeg inpektorata sa njihovom produkcijom (novčano izražena korist) zasigurno bi bokazala veliku neravnotežu u korist njihovog troška. Pa dragi naši inspektori, ja sam saznajući sve ovo naglo gubio dugogodišnju motivaciju da postanem dio vaše ekipe, jer čemu biti krvnik onih koji te plaćaju dok more čuvam drugima koji nas sve polako deru... Moguće je sve ispraviti ali jako teško, prvo rješavanje ZERP-a a onda radne prakse inspekcije, ka stvarnom učinku, a ne ugrožavnju već ugroženih (socijalaca). Dok se ZERP ne riješi (a nikad neće) vaš posao po mojim analizama uopće nema smisla jer koštate i kažnjavate. Neopravdano. Stranci se na nama bogate i trajno nam uništavaju more bez ikakve naknade, a mi vas plaćamo da bi nam derali kazne i kaznene prijave. kaznena 2 itd... "BTW": po mojim procjenama jedan inspektor košta porezne obveznike NAJMANJE 35.000 HRK mjesečno, samo operativni trošak (plaće, dodaci, plovila itd)...

06.03.2012., utorak

CSI: Mljet

U nedavnim postovima o natječaju u Ministarstvu poljoprivrede, postovi: "Diplomirani inženjer sigurnosti...", "Žalba Ministarstvu...", "Pravi čovijek na pravom mijestu" i "Tko kreira naše zakone..." spominjano je jedno te isto ministarstvo: Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, odnosno njegova Uprava za ribarstvo, još uže odjel za inspekcije. (Bez)smisao pojedinih državnih institucija sam tek dubinski uvidio pripremajući se za pojedine natječaje za zaposlenje kod dotičnih, međutim ovdje još i ranije. Ljetos sam se imao čast provozati u jednom inspekcijskom gliseru (točnije: motornom brodu-jahti). Radeći u jednoj tvrtci u ribarstvu bio sam primoran, umjesto svog posla, dangubiti na kavi sa ekipom iz inspekcije. O prirodi primoranosti na kavu ovaj put neću govoriti. Moja frustracija rasla je svakom minutom te kave i prošao sam sve faze, od negiranja da se to događa do mirenja sa situacijom. Moju frustraciju upotpunilno je i školsko propuštanje trajekta koji na onoj relaciji i nije baš čest. Učinilo mi se da je kašnjenje bilo jedva čekano od našeg inpektora koji nam se zdušno ponudio za prebacivanje. Popila se kava, otišao je i taj trajekt i inspektor se mogao prokurčiti malo sa svojim brodom. Njegove kave u lučici su bile česta pojava po onome što sam ja primjetio. Momci u "plavom" gradili su svoj "CSI-Miami" imidž, ekipe za očevid. Dala se koji put vidjeti neka riba na krmi sa pripadajućom podvodnom puškom-dokaz marljivog rada. Riba se meljala na suncu, a prolaznici i selo bi obavili očevid i zaključili: Inspekcija radi svoj posao-sad će bit više ribe u mojoj mriži/vrši. Ovaj put CSI ekipa za seoski očevid ponudila nam je očevid u kojem smo trebali utvrditi kako je njima dobro (bolje nego nama koji crnčimo kod privatnika). Ne rade ništa, vozaju se jahtom, imaju čak i svog skipera na kojeg se uvijek mogu izdrkati, ako komplekse to jutro nisu dovoljno izliječili na druge načine. Nekad se mogu izdrkati i preventivno. Ne znam. Samo znam da je izdrkavanje IN. Eto bio sam na očevidu gdje smo mi i još kontra maestrala umalo prestigli trajekt, iako smo ga pustili 20 minuta -kako smo bespotrebno išli tom rutom, iako smo bespotrebno izlupali brod po valovima (i bubrege, al' ništa za to), iako smo bespotrebno pokušavali pristat na 5m visoku rivu zajedno sa 2m valovima (i udarali ju mostom broda), iako smo trošili vrijeme ovom dragovoljcu koji dragovoljno troši novac svih nas poreznih obveznika, i tako dalje... Uglavnom očevid je pokazao moje prijašnje slutnje-da je naš ribarski inspektor strah i trepet socijalno ugroženoj vrsti Hrvata koji bi otišli ubit par kila ribe a nemaju za dozvolu. Uz to, što našeg tipičnog inspektora ne voli njegov skiper, ne voli ga nitko od socijalnih ribara, a takvih ima puno, ne znam tko ga zapravo voli? Kome se sviđa ova rasipačina ako ne samom našem inspektoru. Mislim da ga zapravo ne vole ni očevidni ribari seljaci jer oni zapravo samo mrze ronioce. Dakle naš inpektor je jedna skupa vrsta po društvo i državu i samo on sam voli sebe, jer od njega nema koristi nitko a štetu imaju mnogi. Ovu tezu planiram potkrijepiti i analizom u jednom od slijedećih postova.