Prekrižen od predstojnice zavoda, moje šefice značilo je biti prekrižen onako kako je i rekla- "Od sada nećemo više razgovarati"
Kao djelatnik državne firme, to nije imala pravo. Po definiciji samo po sebi nekomuniciranje sa kolegama je čisti mobbing (zlostavljanje).
Uz višegodišnje ignoriranje općenito, pa i mojih svakodnevnih pozdravljanja na hodniku, od tadašnje predstojnice, kao i njene kompanjonke, moje kolegice "vrata do", ovo je bilo i njihovo izjašnjavanje svega provedenog. Šlag na kraju.
Amen. Ostala maltretiranja, podmetanja, klevete i slično da i ne spominjem.
No dobro, predstojnica je na ovaj način prekršila čak i nekoliko točaka kaznenog zakona.
Čak je napravila i ovo:
Ministarstvo je, dok sam bio na operaciji koljena, sredinom rujna 2010 pismeno upitalo zašto nisam raspoređen na nijednom projektu.
Njen odgovor je bio da Uopće ne dolazim na posao-i to neopravdano. Iako sam osobno s njom dogovorio kad ću se operirati, pola godine unaprijed, radi nastave, i sve doznake su bile na vrijeme na fakultetu, ona me čistom klevetom upravo micala s posla.
Ionako tijesno vrijeme za pisanje doktorata (potrebno više mjeseci papirnate procedure), sve je pomakla u neodređeno i tako mi onemogućila pisanje doktorata, ne samo odnosima i ukidanjem mentorstva, već i proceduralno.
Zbog gubitka doktorata koji je već bio praktički gotov (samo ga je trebalo istipkati), gubio sam posao i ništa nisam mogao napraviti. Ništa.
Na fakultetu se više nikad nisam mogao pojavit, i od tada i nisam.
Obavio sam operaciju, terapije, oženio se, žena obolila (vozao nju po bolnicama) i tako sam u komadu bio 3 mjeseca na bolovanju. Čitavo vrijeme drugi su za mene pohodili faks. Ja to više nisam mogao podnijeti. Od tada sam imao toliki grč u želucu.
Posao mi je iscurio kroz ruke. Teško zarađeni doktorat i posao.
Žalio sam se povjerenstvu za zaštitu prava radnika (da me klevetom miče sa posla). Ništa.
Žalio sam se dekanu. Čak sam mu ispričao da me predstojnica natjeravala da sredim prolazak studentu (s imenima i prezimenima). To ga nije brinulo. Objašnjavao sam da sam izigravao profesore koji su mi to radili i da nijednom nisam podlegao. On je zauzeo stav obrane profesora i rekao da je to sve zastarilo. Rekao sam: "xxxxxx(ime predstojnice)..."
Naljutio kad sam je nazvao imenom: "Koja xxxx? Što je ona tebi? Jeli vi imate nešto privatno????"
Koje licimjerje. Nije ga briga za sređivanje ispita, ali manire su bitne? Manire ili...
Sve što ga je brinulo je da li sam ja sa predstojnicom imao išta privatno.
Ovo tada nisam bio razumio ali poslije mi je sinulo. Njihova privatna stvar, koliko god to moglo biti ljigavo.
Poslije sam se žalio sve do ministra znanosti. Taj nije ni odgovorio.
U isto vrijeme nekim drugim kolegama znanstvenim novacima koji također nisu uspjeli doktorirati na vrijeme, produžen je ugovor. Po kojem to kriteriju?
Na kraju mi nisu isplatili ni plaće koje sam zaslužio.
Zakinut sam u još dosta stvari.
Nepravedno i financijski za mene štetno.
Iako sam platio taj studij, sve što sam dobio je potvrda na običnom listu papira. Čak ni tu potvrdu nisu napisali kako treba te nisam magisterij mogao upisati u radnu knjižicu godinu i pol dana.
Diplomu od magisterija još ni dan danas nisam dobio.
|
Molitve: