Skontao ja da je meni 5 do 12.
Izvozali oni mene po 3 studija uzduž i poprijeko. Završit nisam mogao ništa. Jednostavno moj šef, tadašnji predstojnik zavoda, nije čitao moje magisterije.
Tako sam ja skupo platio jedan studij, odradio i čitav drugi i tako im nabio honorare, otišao i na treći i pokušavao godinama to privest kraju. Čitavo to vrijeme sam nosio najveći teret sa studentima dok je gospodična buduća profesorica imala svoj mir da to i postane. Tako to ide. Kad se potroše moje godine ugovora, (treba se samo pobrinuti da ne pozavršavam i ne ugrabim profesorski tron) na moje mjesto se dovede isti ili sličan rob. Potrošna roba. Mladost. Nada. Sve da bi jedna odabranica što lakše postala profesor. I ponos u svom selu.
Ostalo meni godinu ipol od ugovora. Vidim ja, stvarno je kasno, spašavaj što se spasit da, u njih nema uzdanja.
Odem na napredni tečaj ronjenja s bocama i instruktor mi bio profesor salmonikulture (uzgoj pastrva), sa instituta Ruđer Bošković. Profesor je i haški svjedok, branio je svog podređenog-Gotovinu. Profesor je bio napustio katedru u ratu, borio se, i bio ranjen. Pravi profil za mene.
Nakon par razgovora pitam profesora može li mi biti mentor na magisteriju?
Tema je taman bila goruća. Korisna. Mijenjao se zakon o ribolovu na moru i trebalo je zaštititi sportske ribolovce od novog ztakona (mijenjati ga). Znanstveno je trebalo dokazati neštetnost podvodnog ribolova.
Nisam znao odakle početi koliko je tema kompleksna, široka, duboka, zanimljiva i korisna za opće dobro. Htio sam sve.
I onda sam osmislio i osobno napraio online anketu uz pomoć kolega ribolovaca. preko 500 ispitanika sa svim detaljima lova (od troškova auta, goriva, opreme, dubine lova itd...).
Istraživanje je bilo vrhunsko i podataka po mojoj procjeni je bilo za doktorat i bar dva magisterija. Podaci su se interpolirali tako da je moglo saznat točno npr koliko troše mlađi ribolovci, ili koliko duboko rone stariji i slično.
Sa gotovom stvari sam se pojavio na svom zavodu i ovakvo nešto već nisu mogli odbiti. Sudjelovao je uvaženi profesor sa IRB kojeg osobno cijenim. Čak je bio i višestruki prvak exJugoslavije u podvodnom ribolovu.
Da ne duljim, stvar se odvijala munjevitom brzinom.
U isto vrijeme, jesen 2009, predstojnik zavoda, moj šef, zamijenjen je predstojnicom (ona što je prijetila).
Predstojnica se ponašala gotovo identično prema meni kao i kolegica iz susjedna kancelarije. Međutim kad je vidila to istraživanje dopustila je da izgladim odnose s njom. Jeli samo riječ o tome da je vidjela svoje bodove u mom istraživanju ili nešto više....
Godine nekomunikacije zamijenjene su svim mogućim hvalama i izrazima štete zbog "truljenja" mene kao bisera i talenta.
Također mi je obećala da ću magistrirati i prije ljeta ako ću je na ljeto odvesti na ronjenje. Na to sam kimnuo glavom jer sam se toliko zaletio u istraživanju da sam krčio sve pred sobom. Međutim, stalno mi se vrtilo po glavi da je htjela nešto više od uspješnog suradnika pa sam pritajio svoje zaruke sa sadašnjom suprugom, u veljači 2010. Da kupim vrijeme za magisterij, jer moje zaruke su ionako moja osobna stvar, a ako mi netko pomaže (i dužnost joj je) zbog privatnih očekivanja, onda takvoj osobi nisam ni dužan bit otvoren. Jeli to bila moja greška ili ne, potpuno mi je nebitno uz probleme koji su me čekali.
Moram napomenuti da mi je tada predstojnica obećavala i vlastiti modul (premet) gdje bi ja predavao ekonomiku ribarstva, jer to njima i treba, ali kako je rekla: "Stjepane, ako misliš ovdje raditi na jesen, moraš se odlučiti kome ćeš biti prijatelj-studentima ili nama!".
Ja sam sve to samo rpeskakao i gledao da se dam u istraživanje.
Radio sam uz redoviti posao i kod kuće, po čitave noći. Spavao sam 3h dnevno.
Vidio sam da tako mogu maksimalno pola godine nakon čega ću ispuhati skroz. Tako sam tempirao magisterij do ljeta, onda odmor mjesec dana i iz istog istraživanja izvući doktorat kroz jesen, jer je veći dio posla već obavljen.
Profesorica sociologije sa mog zavoda mi je na namjeru doktorata iz istog istraživanja (ali drugog dijele podataka) rekla da se to tako ne može. Sada smatram to čistom zavišću na odličnom istraživanju kakvog ona nije bila u stanju napravit tijekom čitave karijere.
Istu takvu zavist sam našao i kod profesora sa ribarskog zavoda na istom faksu. Rekao je da ja ništa ne radim 6 godina i onda bi sad odma i magistrira i doktorira.
Tako se obruč oko mog vrata na faksu stezao sve više i bilo je sve manje vremena da zaista ugrabim ono na čemu radim. Da dovršim što je moguće više svoje studije.
Nastavit će se....
|
Molitve: