Stjepan Šuman
29.12.2011., četvrtak
Rad u znanosti 11.dio: AFZ- odnosi na zavodu
|
Međuljudski odnosi na zavodu gdje sam radio bili su bolesni. To su riječi svih ljudi sa faksa, sa kojima sam razgovarao u povjerenju. Međutim te bolesti..ne znam šta da kažem, prosudite dalje sami. Prije spomenuta kolegica iz susjedne kancelarije, ona kojoj je profesorska fotelja očito bila unaprijed određena od strane šefova, iako dotična nema osnovne komunikacijske sposobnosti (o vještinama nema ni govora), nema takta sa studentima, doživljava studenta kao nižu vrstu i neprijatelje koji oduzimaju njeno vrijeme za napredak, navodno je dobivala jako loše ocjene od studenata. Moj odogovr na to ej bio -kako siješ- tako i žanješ. Ali to nije bila moja stvar. Ako se prisjetimo prijašnjih naredbi, (ne čak ni upita) dotične da joj odem po kavu, iskopiram knjigu i slično, serija pokušavanja podčinjavanja nastavila se i upitima da joj nosim laptop na nastavu. Dali je ova osoba poremećena ili ne ostavljam čitateljima da prosude. Jednog dana imao sam dva testa i pauzu od 15 minuta između njih. Onaj tko je držao testove grupama od 100-injak pubertetlija može zamisliti količinu stresa i pažnje potrebne da se test provede bez prepisivanja i kaosa. U toj pauzi sam otišao sjesti par minuta u sobu za sastanke, gdje sam u samoći pio čašu hladne vode i listao reklamni katalog sa stola. Na to ulazi kolegica i na moje čuđenje komunicira sa mnom: "Blago tebi Stjepane kad u ovolikoj gužvi uspijevaš i čitati novine". Nisam čitao novine već listao katalog, samo da se kratko opustim od ispita iza mene i osvješim za ispit koji me čeka. I odgovorim-"Puno toga se stigne, kad čovjek zna organizirati vrijeme". Odem na test i po povratku zateknem polukaotično stanje da što sam ja to rekao uvaženoj kolegici? Saznajem da je ona išla od vrata do vrata i govorila sva uplakana da me pitala pomoć (tada je pisala magisterij i pripremala vjenčanje) oko nekog posla. Uopće me nije pitala pomoć i nije me začudilo da je sve to rekla jer ta osoba uopće nezna komunicirati i nije imala način da me pita pomoć. Po mom shvaćanju njen problem je bio komunikacijska hendikepiranost uzrokovana ponajviše previsokim držanjem i pokušavanjem podčinjavanja drugih. No, da nastavim, ja sam odmah ušao dotičnoj u kancelariju i vidno uzrujan suočio je sa lažima koje je taj dan proširila zavodom. Na to ona nije ostala nijema, odala je što sve širi čitavo vrijeme o meni. Derala se da izađem van, ja sam mirno odbio obrazlažući da ovo nije njena privatna firma. Nakon toga se derala. Zaprepastilo me da ova žena ipak ima što reći. Redom je izgovorila sljedeće stvari: "Stjepane, ti nisi normalan, ti si poremećen, bolestan. Čitav Zavod zna da ćeš ostati bez posla. Studiraš 3 studija. Ni sam ne znaš što želiš. Stalno si nešto bolestan, kašlješ, sad te sinusi bole, sad te grlo boli. Ne dolaziš na posao. Studenti se žale da ne dolaziš na nastavu. Govore da skačeš po klupama..." Nakon toga ulazi jedan profesor i govori mi da odem u svoju kancelariju. Iz poštovanja ga poslušam. Tada k meni ulazi sadašnja predstojnica i bez pitanja o tome što se dogodilo prijeti i pjeni se. Ne da mi se prisjećati što sve. Uglavnom, ovaj sukob prolazi. Kolegica vrata do od tada me uopće niti ne pogleda svaki dan kad se sretnemo u godniku kad joj ja redovito kažem "Bok". A sad da analiziramo njene optužbe: -Nenormalan, poremećen, bolestan. Teška optužba. Ne znam jeli mislila da sam psihopata ili duševni bolesnik. Jer velika je razlika. Psihopate su inače svuda oko nas i deru se viči itd....Duševni bolesnici su teže poremećene osobe nesposobne za normalno funkcioniranje u društvu. Za oboje je trebalo pozvati eksperta a ja sam uvjeren da je čitav zavod kao sredina bolestan. -čitav zavod govori da ću ostati bez posla- a ja o tome nemam pojma-kako to? pa valjda sam ja prvi sa kojim je o tome trebalo razgovarati. zašto ako svi o tome govore, nitko meni nije rekao. Da im to možda nije odgovaralo? Pa ako su htjeli da netko tegli 6 godina najteži posao sa studentima i onda ga zamijeniti sa istim takvim (dok nije postao profesor), kako bi oni mogli slobodno napredovati, onda je tako. -uvijek bolestan, grlo, sinusi, itd...pa ako joj je smetao kašalj iz susjedne kancelarije mogla se meni žaliti (ali da, nije mogla-to je nisko za nju). Ja sam samo jednom bio na dužem bolovanju od par tjedana zbog loma noge, nakon toga sam čak imao blokadu koljena i dolazio sam na posao svaki svaki dan sa gipsom od kuka do gležnja. Prehlade su bile česte-uz toliki stres i ne bile...Ali u čemu je bit???? Ona često nije bila na poslu i za to je primala dnevnice. Ja sam i bolestan dolazio. Hm.... -studenti se žale da ne dolazim na nastavu????? E, pa ovo je stvarno previše. Too too much. To su joj mogli samo potvrditi dvoje ulizica koje su joj non stop visjeli u kancelariji i koji će vjerojatno kao i ona biti jednog dana predodređeni za profesuru. A sad uporno rade na tome i ako treba nemaju problema da lažu protiv Šumana za kojeg se zna da ionako neće biti više na faksu. Uglavnom ne trebam napominjati da je ovo laž. -Skačem po klupama? To što se sav unesem u svoja tumačenja svjetske pokvarene ekonomije i ne predajem laži koje se inače predaju, i što učim studente da misle svojom glavom a ne da se slijepo vrte kao kotačič u mašini. To je skakanje po klupama? Dakle, to je slika koju je kolegica širila o meni kroz zavod. A našla je još istomišljenika poput profesora čiji ispit nisam mogao položiti. Imao sam konflikt i sa njim. Jeli to što sam čvrst i ne dam na sebe i suočavam sve oko sebe sa svim što ih se tiče, jeli to znači da sam konfliktan? Jesu li ljudi koji su branili svoja sela u ratu i pucali na neprijatelja konfliktni ljudi? Uglavnom, profesor čiji ispit je ostao nepoložen jednom priliikom me pred grupom studenata napao, derao se na mene za nešto što nisam bio kriv. Sve i da sam bio kriv nije se imao pravo iživljavati i to pred studentima. Htio je i on malo podići ego na račun Šumana. Ali ja sam mu odmah odgovorio isto pred studentima i to uopće mu nisam spočitao da je on kriv, već sam se samo obranio. Isto tako je nastala frka i sazvan je sastanak na kojem je taj profesor prvi dao ispriku meni i svi su čekali moju ispriku koje nije bilo. Ne znam za što sam se trebao ispričati. Rado ako ima razloga ali nije ga bilo. Nije mi dokazano u čemu sam ja to pogriješio. Nakon toga tadašnji predstojnik zavoda me pozvao nasamo u kancelariju i objasnio mi kako je profesor stariji. Ja sam šutio i čekao misleći kako ne postoji automatika da je i u pravu samo ako je stariji. Nakon toga, predstojnik je probao još jednu stvar: "Stjepane, istina je uvijek negdje u sredini". Ono o čemu sam ja razmišljao je: "Profesore, ako je danas srijeda i vi kažete da srijeda, a ja kažem da je petak. Je li istina u sredini- da je danas četvrtak a ne srijeda?". Nakon matematičkog dokaza da je velikom ekonomu teorija šuplja, ostala mu je samo molba da se ispričam profesoru što sam odbio napraviti. Iste godine uslijedio je prijedlog za moj otkaz. Predstojnik zavoda je odlično obavljao svoju političku fankciju savijajući se mimo istine i pravde-savijajući se gdje ga moćno zavodsko osoblje želi. Kako bi opet bio izabran. Što, zar nije tako?  Osobno sam sazvao sastanak zavoda i pitao sve prisutne na osnovu čega se predlaže moj otkaz. Profesori su nabrojili nezavršene studije. Nakon mog argumenta da sam već 3x potpuno od početka počeo pisati 3 magistarska rada i slao ih na pregled šefu, bez ijednog jedinog odgovora već zadnje 3 godine, sastanak je završio bez njihovog davanja otkaza meni. Već sam praktički visio na jednom prstu, oni mi ga gaze i ja se ne dam... nastavak slijedi.... |
Molitve: