Dakle zagrijali smo se...
“Pravi put otkrića nije sadržan u traženju novih vidika, već u gledanju iz novih očiju.”
Marcel Proust
Ali što ako kraj ne postoji? ili “Pripremite se da izgubite tlo pod nogama”
…Ali što se dešava ako kraj igre ne postoji?
A što ako ...ni sama igra ne postoji?
Indijska teorija Ayurveda, kolijevka transcendentalne meditacije, smatra da je stvarnost samo način gledanja na stvari – postoji onakva kakvu poznajemo jedino kao kreacija naših vlastitih osjetila. Dakle, jedino i isključivo način na koji su kreirana naša osjetila (vid, sluh, dodir, okus, miris) stvaraju “stvarnost” koja nas okružuje.
Ovu tvrdnju sigurno treba malo više pojasniti, pa ću pokušati...
Gledali ste film “Matrix”? Odlično! To će mi možda malo olakšati posao. Tamo je prikazan virtualni svijet u kojem ljudi “žive”, ali taj “svijet” zapravo ne postoji, nego je samo slika kreirana u mozgovima ljudi na način da program (“matrix”) šalje električne impulse direktno u mozgove ljudi. Pošto ti impulsi zamjenjuju one podatke koje inače do mozga šalju osjetila, taj virtualni svijet je jednako “stvaran” kao i normalni svijet kakav nas okružuje svaki dan, bar za one ljude čiji ga mozgovi “prepoznaju”. Na ovaj način se kreirao umjetni svijet, i to samo tako da se, umjesto uobičajenih podataka koje inače šalju osjetila, poslalo mozgu neke druge podatke.
A sada zaboravite da ste gledali “Matrix”, pošto vas sve ostalo iz filma može zavesti na krivi trag (ako pomislite “tamo stvarnost postoji, ali je drugačija od one koju mozgovi ljudi prepoznaju”, već ste na krivom putu u odnosu na put koji vam želim pokazati).
Pokušavam objasniti samo to da je slika svijeta (koji nas okružuje) kreirana isključivo na osnovu naših osjetila – da je potpuno određena njima i da bez nas (ljudi) kreiranih na ovaj način, naš svijet jednostavno ne postoji. Ili, bolje rečeno, postoji jednako stvarno kao i svi mogući svjetovi koji se stalno nalaze oko nas, a koje mi nemamo čime osjetiti.
Dalje, ako kažemo da svi mogući “svjetovi” postoje, to jest ako kažemo da sve postoji jednako snažno, tada ni sama definicija postojanja nema nikakvu težinu, pošto ne-postojanje ne postoji.
Pokušat ću pojasniti tvrdnju da stvarnost ne postaje “ona prava” time što je mi možemo osjetiti. Kada bi ljudi imali neko osjetilo koje bi moglo prepoznati (“vidjeti”) petu, šestu, ... n-tu dimenziju prostora, takav n-dimenzionalni svijet bi nama bio jednako stvaran kao i ovaj naš svijet sada. Mogli bi se po njemu kretati i istraživati ga. Uočavati uzročno-posljedične veze.
Da li bi to značilo da je taj svijet “postao stvaran” onda kada smo ga mi uočili? Da li ga to što ga mi osjećamo čini “stvarnijim” od svih ostalih svjetova koji se mogu uočiti drugačijim osjetilima? Ili sve postoji jednako “stvarno”?
Zaključak koji se nameće je da pojam “stvarnost” nema nikakvo značenje. Možemo govoriti o “našoj stvarnosti”, pošto mi svi kao ljudi živimo i funkcioniramo s jednakim slikama o “stvarnosti” u našim mozgovima, ali nema nikakvog smisla tvrditi da je naša stvarnost “ona prava”, jedina koja se dešava, upravo ona jedina koja nije izmišljena, već “postoji” neovisno o nama.
Pa dobro, što onda uopće postoji neovisno o nama?
Sve, odnosno, ništa. Odnosno postoji sve ono što možemo nečim osjetiti da postoji.
Broj mogućih stvarnosti je beskonačan. Postoji sve kao potencijalna stvarnost, odnosno ne postoji ništa kao “prava stvarnost” koja nije uvjetovana osjetilima koja će je osjetiti.
Postoji sve. Ne postoji ništa. Sam pojam postojanja nema smisla...
Znači da ja za sebe uopće ne mogu reći da postojim. Niti da ne postojim. Sve oko mene ne postoji. Niti je ikada postojalo. Niti ikada može postojati. Niti može ne postojati. Ako već samo na tren zanemarim sva svoja osjetila, “postojanje” je riječ bez ikakvog značenja!
Suočeni smo s paradoksom: igramo igru koja ne postoji.
- Ovo je trenutak u kojem ćete, ako zaista shvatite ono što pokušavam objasniti, “izgubiti tlo pod nogama”. Uplašiti se svojih misli. U paničnom strahu se uhvatiti za najbliži predmet koji možete opipati i ponavljati “ovo je knjiga, ovo je knjiga”, ili što je već predmet za koji ste se uhvatili. Pokušat ćete se uvjeriti da se ništa nije promijenilo. Sve je ostalo isto. Smirit ćete se svojim osjetilima. Pokušati se uvjeriti u suprotno: da je sve što ste upravo pročitali i promislili najobičnija glupost, i otići nešto pojesti.
Ako ništa od ovoga niste osjetili, predlažem da se vratite na početak ovoga poglavlja i pokušate ponovno shvatiti. Ako opet ne ide, pokušat ću napisati novu verziju knjige u kojoj ću se potruditi bolje objasniti to što vam pokušavam prenijeti.
Ako ste shvatili o čemu pričam, osjetili panični strah ili tek samo nelagodu (što bolje razumijete o čemu govorim više ćete se uplašiti), najeli se i vratili pred knjigu (računalo), obećavam vam da je ovo bila “najstrašnija” istina koju ćete ovdje naći. Može? Sve u redu? Možemo dalje? ok!
