Stuff on my mind https://blog.dnevnik.hr/stuffonmymind

četvrtak, 10.05.2012.

Tonight...we are young...

Dosta toga mi se događalo u zadnjih mjesec dana. Najviše u mojoj glavi, ali ima i nažalost groznih događaja, zbog kojih mi se plače svaki put kad ih se sjetim. Htjela sam više puta pisati, čisto da se malo oslobodim tih misli (to sam prije radila s dnevnikom, kad bi sve izbacila iz sebe, imala bi osjećaj kao da sam sve misli posložila u neke zamišljene ladice i bilo bi mi lakše), ali eto, nisam nikako stigla. Danas ću pisati o onom što me jutros malo vratilo u normalan život.

Dakle, kao što sam više puta spomenula, zavšavam faks i tražim posao. Iako još imam jedan ispit (uskoro je i on gotov), pokušavam naći studentski posao koji bi radila preko ljeta. Nije lako, izbor je jadan, previše prijava na svaki oglas..poznata situacija u Hrvatskoj. To me samo priprema na život poslije faksa. Uglavnom, jučer sam naišla na super oglas i javila se odmah i brzo dobila odgovor da danas ujutro dođem na razgovor. Iako moram učiti još par dana i ne mogu baš gubiti vrijeme (nisam očekivala tako rano poziv), pristala sam naravno, jer je ipak savršen posao. U oglasu su napisali da traže više ljudi i to neke odmah a neke da počnu za 2 tjedna.

Jučer sam morala dosta vremena potrošiti da otkrijem gdje se to uopće nalazi i isplanirala sam 2 sata prije krenuti. To nije u mom gradu, trebala su mi 3 presjedanja. Više od sat i pol putovanja. Ali nije to problem, navikla sam. Tako mi je i kad idem na faks. Cijelim putem mi je bilo muka. Iako sam s jedne strane željela posao, s druge strane sam morala i imati vremena za diplomski, pa sam si mislila da mi je svejedno dal ću ga dobiti. Naravno, nije mi bilo svejedno. Bolio me trbuh od "straha", stalno sam imala osjećaj da ću povratiti i slično. Ne znam da li je to normalno kad se počinje s razgovorima za posao, ali eto, nije ugodno i stvarno sam se u ta 2 sata putovanja mučila.

Razgovor je bio ugodan, žene s kojima sam pričala su bile jako simpatične. Želja da tamo radim se skroz povećala i došlo mi je da ih molim da me uzmu. Kroz razgovor sam skužila da im trebaju svi studenti odmah. Odjednom je došlo do promjene i svi moraju već idući dan početi. Ja naravno ne mogu, jer imam još par dana do ispita i moram još malo učit. I naravno, žena mi je rekla da će uzeti one koji mogu odmah, a mene će zadržati u bazi i ako tko ode ima mene zapisanu u svom bloku i zvat će me. Bilo mi je jako žao, stvarno ugodna atmosfera, ljudi...bila sam malo razočarana ali ajde, otišla sam doma s nekom nadom da će me ipak nazvati kroz neko vrijeme i da će biti dobro.

Doma sam došla nakon 3 sata (usput sam išla i pojesti nešto). Malo sam pričala s frendom i on mi je čisto komentirao na posao da sam bezveze izgubila 5 sati, a da su me zeznuli jer je ispalo da ja ne mogu raditi jer su promijenili uvjete. I onda sam shvatila da je to istina. Ja ih gledam kao simpatične i super posao, a zapravo su mi oduzeli više od 5 sati, bilo mi je i zlo od straha i na kraju ispadne da ja ne mogu raditi. Stvarno znam biti naivna i ne shvaćati što se zapravo dogodilo. Šećer na kraju je bio mail koji su mi poslali sat vremena nakon razgovora - Obavještavamo vas da smo izabrali drugog kandidata. Mislim stvarno! Iako znam da to nisu one slale mail i vjerojatno imaju takvu politiku da jave ljudima da se ne pitaju hoće li ih zvati...ali stvarno mi to nije bilo potrebno. K'o da su me ošamarili na kraju. A čak sam na sekundu i razmišljala da uzvratim mail i zahvalim što su bar javili. Koji sam idiot.

Naravno, shvaćam da je sve to normalno, sigurno će to još biti jedan od ljepših razgovora...ali eto. Moram se malo žaliti. Nije da sam razmažena, nego se sama sebi čudim kako se pretvorim u neku preplašenu djevojčicu kad se radi o poslu i postanem skroz nesigurna, imam osjećaj da su svi zaposleni tamo iznad mene i da se moram moliti da me uzmu. Mrzim taj osjećaj i gadim se sama sebi u tim trenucima.

Iskreno, znam da je prerano za to, ali već me sam ovaj događaj toliko razočarao i baš sam tužna što nisam dobila posao. Izgubila sam volju za daljnjim traženjem, jer znam da će opet tako biti. I onda ću se osjećati samo još gore.

Eh, nikako da se ja maknem od teme - traženje posla - ili čisto napišem malo kraći post :) Ništa sad...nastavak učenja i skupljanje snage za daljnju potragu :/

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi