Studiosus

[subota][23.02.2008.]

Napokon

Na samom početku ovoga posta moram se pohvaliti sa sada već preko deset tisuća posjeta ovom blogu u periodu od godinu i pol. Nadam se da će do drugog rođendana ovog bloga broj posjeta biti viši od 12 000. No iskreno, ono što me malo više brine je broj komentara. Nekako mi je sve to pusto. Ili su postovi manje interesantni, ili ne stignete ostaviti komentar ( čast izuzetcima ).

Napokon, naziv je novog posta i nove teme. Moram se malo više raspisati jer kako kažu neki nije se pisalo punih 16 dana pa se pitaju di sam i što je sa novim pričama, dogodovštinama i slično. Iskreno, nije mi se uopće dalo pisati no sada kada se napunilo materijala mora se to podijeliti s vama. Nakon što sam Vam se zahvali na deset tisuća klikova, pa i više, vrijeme je da krenemo dalje, sa još možda boljim temama i pričama. Drugi mjesec je već lagano iza nas. Dosta mog dragocjenog vremena oduzele su i maratonske pripreme oko završetka trećeg po redu semestra. Reklo bi se da je završilo polu uspješno. Od pet predmeta, riješeno ih je ukupno njih tri. Samo da napomenem koje su ocjene : 4,5 i 5. Mislim nije da se hvalim ali. Molim pljesak. Hvala, hvala. Iako sam u početku imao ogromnu želju za nastavkom učenja i rješavanja nekih zadataka iz statistike i nastojeći riješiti taj predmet s kojim kaskam još od prošle godine, lagano mene uhvati prehlada, gripa ali i blaži oblik upale pluća.
Kronologija događaja vezanih za to na koji način pokupih boleštine. Tako završio ja napokon s faksom, malo bio sam doma moji bili u Topuskom , tako da je Nina malo došla do mene kako bi prespavala i ujutro ona na posao ja za svojim poslom. I tako kako je ona bila bolesna sve te boleštine prešle na mene. Držalo mene to tako nekih tjedan dana tako da nisam bio za apsolutno ništa a pogotovo za učenje. Iskreno pasalo mi je izležavanje u kući po cijele dane. Nakon što mi je već dojadio moj vlastiti krevet, morao sam malo van na svjež zrak. Tako zovu u Zagreb ajde dođi idemo na kavu. Pa ajde ionako imam kartu mjesečnu pa da se ispuca. Usputno sam iskoristio ugodno sa korisnim te sam nosio neke papire mami u Zagrepčanku. Prvi sam se put susreo sa tolikom zgradom u svom životu. Prvo sam dobro morao studirati kojim tramvajem i kako doći do nje ( mislim ono nemre se fulat ). I onda počinje avantura moga života. Nisam u početku mogao naći ulaz no kada sam vidio gomilu kako se kreće u tom smjeru pohitao sam za njima. Onda, osam liftova, u koji ući, trebaš ti njih dočekati, no nisam imao pojma da se na recepciji moraš prijaviti kako bi uopće smio ući. Tako ja frajer uđem onako ko od šale idem ja na 16 kat kad tamo nikako da nađem tu sobu. Pitam ja čistačicu gdje je X firma, ona mene ozbiljno pogleda i pita : „Dečko jesi uzeo papir sa recepcije?“. Ja sav ozbiljan velim koji papir. A ona će : „Dečko na recepciji dolje moraš dobiti papir kod koga ideš, onda će ti oni reći na gdje se nalaze“. Zahvalio sam se i pravac nazad na recepciju. Mrko su me gledali, gledaju u moju osobnu ( nemam pojma čemu iako ne izgledam opako ). Objasniše ljubazno oni meni gdje treba a meni opet mučno od liftova, sav mi se želudac izmućkao. No iznenadila me ljubaznost ljudi koji ulaze u lift, svi te pozdravljaju iako nemaš pojma tko su. Uglavnom da sada previše ne duljim.

Pošto je od tada prošlo evo već par dana, moram Vam priznati kako uživam u ovom lijepom vremenu i nastojim iskoristiti svaku zraku sunca. Lijepo je vrijeme, stalno sam vanka. Iskreno, evo baš sam sada došao izvana, slušam lagano Otvoreni radio, moj najdraži radio. Bili smo prvo na večeri a nakon toga smo otišli u River ( jedan birc ) bila je živa glazba svirao je neki bend. Na putu doma sačekali smo jednog frenda koji je išao iz Zagreba s posla da malo pričamo s njim i da se zezamo. Tako je sada evo već skoro dva sata u noći, ja još uvijek budan. Drže me bambusi. Dobili smo ih besplatno. Neki konobar cijelo vrijeme davao samo nama besplatnu cugu. Nama teško palo. Dobili smo 4 bambusa i jednu kolu. Volim takve dobre provode koji ispadnu spontano. U četvrtak sam također bio vani sa dvije kolegice. Prvo na kavu a onda isto na večericu ( moje standardno zagrebački i medaljoni ). Iako je medaljona bilo svukuda samo ne tamo gdje trebaju biti ( u ustima ), nismo mogli biti ozbiljni. Martina nam je bila toliko gladna da nije mogla izdržati da nam donesu jelo. Baš smo se najeli. Bacili smo i pokoje slikanje onak za uspomenu da se zabilježi. Čekam slike da mi se pošalju pa da malo stavim koju na blog da vidite. Lagano se bliži i kraj mom feriju, koje je trajalo svega dva tjedna. Odmorio se jesam, no već mi lagano nedostaje grupa na faksu i sama spoznaja da ćemo se ponovno viđati svaki dan. Jednostavno su svi zakon. Čekam idući ponedjeljak, devet sati ujutro da počnemo sa još jednim semestrom i da krenemo u nove radne pobjede. Ja se iskreno nadam. Također moram napokon izjaviti kako sam zadovoljan sa referadom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu jer napokon grupa GOM-HOR nema predavanja subotom ali ni ( molim bubnjeve ) nema predavanja niti petkom. To se zove uživancija tri dana odmora i opuštanja.

[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]

[srijeda][06.02.2008.]

Krštenje

Bilo je to davno kada sam ja osobno primao sakrament krštenja, bio je u pitanju drugi velečasni, nekako je sve to bilo drugačije. Tadašnji kapelan nije toliko pridavao pažnje tomu, jer mi se sve činilo kao da nas se samo želi što prije riješiti, obaviti misu na brzinu i doma. No ovoga puta kada sam ja osobno bio kum mom malom Luki, sve je izgledalo drugačije. Dan prije krštenja bili smo pozvani na razgovor kod velečasnog ( novi velečasni koji je došao u devetom mjesecu iz Varaždina, cijela se župa preporodila ). Pomislio sam prvo, čemu razgovor, što će nam sada tupiti u glavu. No iskreno, ugodno sam se iznenadio nakon njegovih prvih riječi. Razgovor se odužio na tako dva sata. Pričali smo o svemu, što za nas znači krštenje, koja je moja obaveza kao kuma, o problemima danas u svijetu i toliko sam upijao njegove riječi jer je kroz svoj govor toliko oslikavao našu svakodnevicu. Iskreno, što za nas znači krštenje? Da li je to samo sakrament koji moramo primiti eto redi rada samo da nas društvo prihvati ili ipak ima neko dublje značenje? Krštenje je sakrament koji primamo od nebeskog Oca Duha i na taj se način ubrajamo u djecu Božju. Krštenjem čovjek postaje novo stvorenje. Po krštenju smo za Boga opečaćeni i postajemo njegova draga svojina. Ovaj sakrament je početak životnog hoda čovjeka prema vječnom sjedinjenu s Bogom u ljubavi, u nebu. Stoga se za krštenje treba dobro pripremiti. Tokom našeg razgovora velečasni me pitao što ja mislim koja je moja obaveza. Malo sam zastao ali sam ipak prozborio koju i pritom rekavši kako smatram da je na meni da se također brinem o njemu, da ga u jednu ruku čuvam kada mogu…. ( 5 sjedi …. Ha ha ). Sve što sam naveo bilo je točno, no koja je prava uloga kuma kod krštenja. Danima prije krštenja stariji su mi govorili kako je to jedna od važnih uloga u odrastanju djeteta, kako sam ja zapravo zamjena roditelja. Pitao sam se, koliko sam zapravo spreman ja za to i jesam li ja za to. Svećenik me uvjerio. Pripreme za krstitke su se oduljile na tjedan dana. Veliki su to troškovi. Treba se kum iskazati. U dogovoru sa roditeljima, jer sam ih pitao što im treba za bebača, rekli su stolica za papanje iliti papalica. Kupi zlatnine, kupi svijeće, i tako to ide redom i cifra se lagano penjala tisućici. Hvala Privrednoj banci Zagreb na odobrenoj mi American Express kartici za studente ( pp ). Iako sam mislio da neću moći ni oka sklopiti dan prije cijele ceremonije, baš suprotno spavao sam kao beba. No toga jutra, na sam dan krštenja, uhvatila me tolika trema. Sto mi je stvari prolazilo kroz glavu, hoće li plakati, kako ću ga držati, sad ovo, sad ono… Tokom mise ruke su mi se toliko tresle da se malom glavica cijelo vrijeme drmuckala. Hvala dragome Bogu nije plakao. Veći dio mise je spavao, no i kada se probudio cijelo je vrijeme promatrao slike iznad oltara. Nakon pola sata nisam ga više mogao držati tako da ga je njegov tata preuzeo. Težak je mali, da budem precizniji šest kila i sića. Najveći problem tokom cijelog krštenja su bile moje naočale, cijelo vrijeme su mi padale s nosa zbog toga što sam se od treme znojio ko pas ( košulja me grozno stezala oko vrata ). Stalno sam vikao Maji, digni mi naočale, digni mi naočale. Jedva sam dočekao da dođemo do nje doma da se mogu presvući jer nisam navikao na odijela. Zadnji puta sam ga nosio na maturalnoj večeri. Iako mi svi kažu kako izgledam starije i ozbiljnije u odijelu, ja vam ljudi na to imam samo reći kako sam ja samo jedan zajebant kojeg ćete teško vidjeti da je ozbiljan. Dobra zabava se dakle nastavila nakon svega u opuštenoj atmosferi u krugu prijatelja i obitelji. Baš sam danas opet posjetio maloga Luku, malo sam ga čuvao dok je mama kuhala ručak. Tako sam ga malo hranio te se malo pobljuvao po meni, te se malo pošteno iskakao dok sam ga držao u rukama. Moglo se bez problema osjetiti kako se olakšava, a nakon što mu je skinuta pelena, imalo se što i vidjeti. Pelena puna. Smijao sam se ko lud. Znate onu reklamu smrdi smrdi užasno smrdi. Ha ha. Neka neka, samo da on meni papa i da bude jaki i snažni.