Kronike horror kulture
28.04.2006., petak
STRAVIČNI ABECEDARIJ: A kao Argento
Svaki blog ponekad treba osvježavanje novim temema, rubrikama, nekad je dovoljno i grafički ga urediti. U osvježiteljskom duhu uvodim rubriku Stravični Abecedarij. Ne treba posebno objašnjavati o čemu se tu radi. Idemo redom. Prvo slovo abecede je A. A samo je jedna asocijacija prikladna uz ovo slovo.Obitelj Argento obilježila je talijanski, ali i svjetski horror u razdoblju sedamdesetih i osamdesetih godina. Najpoznatiji i najrazvikaniji član ove famiglie svakako je Dario. Rođen 1940. godine, sin producenta Salvatorea i brazilske manekenke, Dario nije pobrao majčine gene ljepote, ali je ubrao nešto očevog talenta. Karijeru je započeo kao scenarist i koscenarist (između ostalog u Leoneovom "Bilo jednom na Zapadu"), radio je i kao režiserski pomoćnik, da bi kasnije krenuo u samostalne projekte. Najzapaženija ostvarenja pripadaju žanru horrora, a o nekima ste mogli pročitati i ovdje. Zapleti su vezani uz serijske ubojice, vještice i ostala stvarna i izmaštana čudovišta. Središnji likovi najčešće su nevine studentice koje proganja razuzdani manijak. Boje se koriste u izobilju (poglavito crvena), intenzivne su i time čine atipične izdanke žanra u kojem prevladavaju sjene i mračni tonovi. Glazba "Goblina" se savršeno uklapa u atmosferu. Najpoznatija djela: "L'uccello dalle piume di cristallo", "Il gato da nove code", "Profondo Rosso", "Suspiria", "Inferno", "Tenebre", "Phenomena", Demoni", "Demoni2", "Opera", "Trauma", "La sindrome di Stendhal". Devedesetih nestaje njegova originalnost i svi kasniji filmovi tek su plagijat samog sebe. Fanovi se još nadaju kakvom novom klasiku. Druga po talentu, a prva po ljepoti u filmskoj obitelji Argento je Asia, Dariova kćer. Fimski debi imala je u očevim "Demonima 2", a i ostale najzapaženije uloge vezane su uz taticu: "La Chiesa", "Trauma", "La sindrome di Stendhal". Glumila je u još pokojem djelu, no fanovima žanra ovo je najbitnije. Treći Argento je Claudio, Dariov brat. Radio je kao producent na Romerovom "Dawn of the Dead". Tu je i Fiore, starija i manje poznata Dariova kćer - također horror glumica. Dokaz da sve ostaje u obitelji. |
21.04.2006., petak
HITCHCOCK NA HTV-u
|
Napokon dočekasmo! Nakon silnih godina izostavljanja iz TV sheme, na male se ekrane hrvatskih domaćinstava vraća Alfred Hitchcock. Hrvatska radiotelevizija najavljuje ciklus, koji možete pratiti na drugom programu, nedjeljom u večernjim satima. Prvi je na rasporedu valjda svima najdraži "Psycho" iz 1960. Dakle, 23. travnja, HTV 2, 22.55 sati. Ne propustite. |
20.04.2006., četvrtak
OBJAVLJUJU ME!
Dragi čitatelji, vrijeme je za malo samohvale i beskrupuoznog samoreklamerstva. Vašem omiljenom blogeru objavljena je još jedna kratka priča (četvrta u nizu), a na blogu se ova vijest nalazi ne samo zato što sam ja njen autor. Dobro, i to je jedan od razloga, ali najvažnije u cijeloj priči je to što je žanrovska odrednica tih dvanaestak kartica teksta - horror.Dakle, ovog vikenda u Zagrebu će na Sferakonu biti predstavljena zbirka hrvatskog horrora pod nazivom "Zagrob". Među četrnaest naslova tamo je svoje mjesto našla i moja short story nazvana "Zombie TV". Tamo možete pročitati što se može desiti kad snimate reality show sa zombijima i sve pomalo izmakne kontroli. Da ne bi ispalo kako samo sebe promoviram, ostale autore potražite na Sferakonovom blogu, ili jednostavno kupite knjigu, posudite je od nekog, ukradite, podignite u knjižnici, ili je dobijte uz ulaznicu na drugi dan Sferakona (subota, 22. travnja) za 50 kuna. Živjela promidžba! |
19.04.2006., srijeda
BOOKS OF THE DEAD: Niccolo Ammaniti: "Blato"
|
Evo da se napokon malo posvetim blogu. Ispričavam se vjernim čitateljima koji su tjednima posjećivali ovaj link i shvaćali da nema novih postova. Prolazili su tjedni, a ja sam se posvećivao pisanju kratkih priča i ponovnom aktiviranju u novinarstvu. Ali evo me opet, trudit ću se barem dva-tri puta tjedno nešto napisati. Za povratak evo jedne knjige. "Ammaniti je rođeni pripovjedač (kao što bi se reklo za neobjašnjiv dribling nogometaša ili nepojmljivo visok ton pjevačice). I kao kod nogometaša i pjevačice, besmisleno je pitati se zašto su tako nadareni, pa Ammanitija zato nećemo pitati zašto piše... ograničit ćemo se na to da mu se divimo, u nadi da će tako i nastaviti." "Čita se u jednom dahu... dirljivo, impresivno, očaravajuće. Podsjeća na Itala Calvina, ali na Calvina kojem je udahnuta toplina ljudskosti što se ne boji valjati se u blatu." Ovo su dvije izjave kojom hrvatski izdavač zbirke priča "Blato" mladog (1966.) talijanskog autora Niccola Ammanitija nastoji prodati svoj proizvod. I zaista, izjave su na mjestu. "Blato" (prijevod AGM-a iz 2005.) je briljantna zbirka, pametna i kritična, a istovremeno pitka, koja se dijelom oslanja na horror žanr i time zaslužuje svoje mjesto na ovom blogu. Idemo redom. Zbirku otvara novela/kratki roman "Posljednja nova godina na Zemlji". Ne postoji glavni lik, nego radnju nosi cijeli niz epizodista iz neke rimske elitne četvrti, sve se odvija 31. prosinca neke tamo godine. Ima tu narkomana, prostitutki, čistačica, preljubnika, neuspješnih umjetnika, koje sve povezuje očaj. Radnja se odmotava prema krvavom završetku. Ovo se jednostavno mora pročitati. Priča "Poštovanje" govori o nasilnom izlasku nekolicine mladića u potrazi za, kako se izrazio sam autor, "sirovom pičkom". Tragajući za tim svojim Svetim Graalom, ne prezaju ni od silovanja i ubojstva. Pročitajte. "Sanjam te" pomalo podsjeća na Argentove filmove. Studentica u inozemstvu i opaki serijski ubojica pletaćim iglama - očito je Ammaniti odrastao na "Phenomeni" i inim horrorcima talijanske produkcije. I sam stil pisanja mu ponekad djeluje kao nizanje filmskih kadrova. Više podsjeća na montažu nego na klasično pisanje, što ga izbacuje na sam vrh "ljudožderske" piramide ("Mladi ljudožderi" naziv je zbirke priča i same grupacije mladih talijanskih prozaika naslonjenih na tzv. "talijanski pulp", op.a.) Posebno duhovita je crnohumorna, vejrojatno pomalo autobiografska pripovjetka "Zoolog". Radnja se vrti oko lošeg studenta biologije kojem su svi kolege odavno diplomirali. On sprema zadnji ispit - zoologiju. Štreba latinske nazive životinja, uči o njihovim karakteristikama, a noć uoči ispita pogine. Želi naime spasiti tamnoputog beskućnika od skinheada, koji ga ubiju. Beskućnik na njega primijeni voodoo i on postaje zombi, odlučan položiti zadnji ispit. Urnebesno! Priča "Blato" govori o društvenom dnu - ljudima koji švercaju drogu u svojem tijelu za mafijaše. Zanimljiva priča, još jedna pisana movie stilom. Ciklus zatvaraju jako kratke i jako bizarne "Željezo" i "Papir". Čitati! |
13.04.2006., četvrtak
MOBITEL
|
U početku bijaše veliki prasak. Zatim zasljepljujuća svjetlost. A onda je nastao kaos u cijeloj prostoriji. Predvorje elitnog hotela ispunilo se gustim dimom, komadićima razbijenog skupog kristala i krvlju. Sonju je iz nesvijesti probudila zvonjava njenog mobitela – polifona melodija Ode radosti s njene Nokie probijala se kroz zgusnuti zrak između čestica prašine smrvljenih elemenata suvremene arhitekture i atoma straha što su dovodili atmosferu do usijanja. Nije se točno mogla sjetiti svega dok je ustajala i sa svijetlo-plavog sakoa otresala prljavštinu. Suknja, jednake boje (dio istog Bossovog kompleta za poslovne žene), bila je nepopravljivo zgužvana i poškropljena kapljicama krvi. Pogledala je niže i užasnuta konstatirala da su joj čarape s uzorkom cvijeta na lijevoj nozi potpuno poderane. Ispod rupe na likri rascvjetala se koža u dužini od dobrih deset centimetara i niz nogu joj se slijevala gusta tamno-crvena tekućina. Vremena za popravljanje dojma nije bilo. Mobitel ju je podsjetio na njenu trenutno najvažniju misiju – pronaći prokleti aparat, javiti se i što prije napustiti ovaj nered. Polako joj je iz podsvijesti dolazio prizor od prije nekih pola sata – ona sa šest-sedam kolega s posla sjedi za stolom u kratkoj pauzi između dva predavanja, pričaju o tome gdje će tko na skijanje, tko se još nije prebacio na Apple Macintosh i koja je trenutno vodeća domaća chik lit spisateljica. U toj njenoj viziji mobitel stoji na stolu, s njezine lijeve strane. Kreće po njega. Zakorači preko nekog starijeg gospodina sijedih brkova, s naočalama spuštenim na vrhu nosa, kojem je eksplozija otrgnula obje noge. Ispušta duge iritantne zvukove, napola krikove, napola uzdisaje. Malo dalje od njega licem okrenuta zemlji mlada je djevojka u plavoj suknji i bijeloj košulji (zacijelo konobarica) sa komadom stakla zabijenim u krvavi potiljak. Odmah pored konobarice, na mjestu gdje je nekad bio stol i Sonjin mobitel prepoznaje Tokića, kolegu s posla, pritisnutog komadom stropa i glave groteskno izokrenute prema leđima. Na svakom ju je službenom putu, prisjetila se, pokušao zavesti. Mobitelu ni traga. Prigušen zvuk himne Europske unije ponovno se pojavio, negdje lijevo od nje. Prošla je pored teško ranjene Karićke iz računovodstva i leša Polaka iz nabave, usput se spotaknula o jednu od izgubljenih nogu onog brkatog starca i poskliznula na izgubljenu jetru Božića iz odnosa s javnošću. Mobitel je i dalje zvonio. Možda je neki važan poslovni poziv – jednostavno se morala javiti. I napokon ga je locirala. Ležao je negdje ispod šefa sale, izvaljenog na podu. Podigla je odebljeg niskog gospodina (kojeg očito ipak neće ubiti neumjerenost u jelu i piću) i odgurnula ga na desno. Utroba mu je ostala na podu, a negdje ispod te kaše vibrirao je mali aparat koji je primao satelitski signal od tko zna gdje. Gurnula je desnu ruku u krvavu smjesu i napipala plastičnu masku, izvukla mobitel i obrisala displej. Pisalo je DARKO MOB. Zvao ju je muž. Molim, Darko, što trebaš? Jesi čula za teroristički napad? Ma, gluposti. Nego, ova konferencija je ispala pravi masakr. Krećem odmah doma. Prekinula je poziv, potražila Pradinu torbicu, spremila mobitel i izašla na ulicu. |
