Kronike horror kulture

13.04.2006., četvrtak

MOBITEL

U početku bijaše veliki prasak. Zatim zasljepljujuća svjetlost. A onda je nastao kaos u cijeloj prostoriji. Predvorje elitnog hotela ispunilo se gustim dimom, komadićima razbijenog skupog kristala i krvlju. Sonju je iz nesvijesti probudila zvonjava njenog mobitela – polifona melodija Ode radosti s njene Nokie probijala se kroz zgusnuti zrak između čestica prašine smrvljenih elemenata suvremene arhitekture i atoma straha što su dovodili atmosferu do usijanja.

Nije se točno mogla sjetiti svega dok je ustajala i sa svijetlo-plavog sakoa otresala prljavštinu. Suknja, jednake boje (dio istog Bossovog kompleta za poslovne žene), bila je nepopravljivo zgužvana i poškropljena kapljicama krvi. Pogledala je niže i užasnuta konstatirala da su joj čarape s uzorkom cvijeta na lijevoj nozi potpuno poderane. Ispod rupe na likri rascvjetala se koža u dužini od dobrih deset centimetara i niz nogu joj se slijevala gusta tamno-crvena tekućina. Vremena za popravljanje dojma nije bilo. Mobitel ju je podsjetio na njenu trenutno najvažniju misiju – pronaći prokleti aparat, javiti se i što prije napustiti ovaj nered.

Polako joj je iz podsvijesti dolazio prizor od prije nekih pola sata – ona sa šest-sedam kolega s posla sjedi za stolom u kratkoj pauzi između dva predavanja, pričaju o tome gdje će tko na skijanje, tko se još nije prebacio na Apple Macintosh i koja je trenutno vodeća domaća chik lit spisateljica. U toj njenoj viziji mobitel stoji na stolu, s njezine lijeve strane. Kreće po njega.

Zakorači preko nekog starijeg gospodina sijedih brkova, s naočalama spuštenim na vrhu nosa, kojem je eksplozija otrgnula obje noge. Ispušta duge iritantne zvukove, napola krikove, napola uzdisaje. Malo dalje od njega licem okrenuta zemlji mlada je djevojka u plavoj suknji i bijeloj košulji (zacijelo konobarica) sa komadom stakla zabijenim u krvavi potiljak. Odmah pored konobarice, na mjestu gdje je nekad bio stol i Sonjin mobitel prepoznaje Tokića, kolegu s posla, pritisnutog komadom stropa i glave groteskno izokrenute prema leđima. Na svakom ju je službenom putu, prisjetila se, pokušao zavesti. Mobitelu ni traga.

Prigušen zvuk himne Europske unije ponovno se pojavio, negdje lijevo od nje. Prošla je pored teško ranjene Karićke iz računovodstva i leša Polaka iz nabave, usput se spotaknula o jednu od izgubljenih nogu onog brkatog starca i poskliznula na izgubljenu jetru Božića iz odnosa s javnošću. Mobitel je i dalje zvonio. Možda je neki važan poslovni poziv – jednostavno se morala javiti. I napokon ga je locirala. Ležao je negdje ispod šefa sale, izvaljenog na podu. Podigla je odebljeg niskog gospodina (kojeg očito ipak neće ubiti neumjerenost u jelu i piću) i odgurnula ga na desno. Utroba mu je ostala na podu, a negdje ispod te kaše vibrirao je mali aparat koji je primao satelitski signal od tko zna gdje.

Gurnula je desnu ruku u krvavu smjesu i napipala plastičnu masku, izvukla mobitel i obrisala displej. Pisalo je DARKO MOB. Zvao ju je muž.

Molim, Darko, što trebaš?

Jesi čula za teroristički napad?

Ma, gluposti. Nego, ova konferencija je ispala pravi masakr. Krećem odmah doma.

Prekinula je poziv, potražila Pradinu torbicu, spremila mobitel i izašla na ulicu.

- 19:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Kronike horror kulture

13.04.2006., četvrtak

MOBITEL

Opis bloga

Linkovi

Blogosfera

ARHIVA