Evo da se napokon malo posvetim blogu. Ispričavam se vjernim čitateljima koji su tjednima posjećivali ovaj link i shvaćali da nema novih postova. Prolazili su tjedni, a ja sam se posvećivao pisanju kratkih priča i ponovnom aktiviranju u novinarstvu. Ali evo me opet, trudit ću se barem dva-tri puta tjedno nešto napisati. Za povratak evo jedne knjige.
"Ammaniti je rođeni pripovjedač (kao što bi se reklo za neobjašnjiv dribling nogometaša ili nepojmljivo visok ton pjevačice). I kao kod nogometaša i pjevačice, besmisleno je pitati se zašto su tako nadareni, pa Ammanitija zato nećemo pitati zašto piše... ograničit ćemo se na to da mu se divimo, u nadi da će tako i nastaviti."
"Čita se u jednom dahu... dirljivo, impresivno, očaravajuće. Podsjeća na Itala Calvina, ali na Calvina kojem je udahnuta toplina ljudskosti što se ne boji valjati se u blatu."
Ovo su dvije izjave kojom hrvatski izdavač zbirke priča "Blato" mladog (1966.) talijanskog autora Niccola Ammanitija nastoji prodati svoj proizvod. I zaista, izjave su na mjestu. "Blato" (prijevod AGM-a iz 2005.) je briljantna zbirka, pametna i kritična, a istovremeno pitka, koja se dijelom oslanja na horror žanr i time zaslužuje svoje mjesto na ovom blogu. Idemo redom.
Zbirku otvara novela/kratki roman "Posljednja nova godina na Zemlji". Ne postoji glavni lik, nego radnju nosi cijeli niz epizodista iz neke rimske elitne četvrti, sve se odvija 31. prosinca neke tamo godine. Ima tu narkomana, prostitutki, čistačica, preljubnika, neuspješnih umjetnika, koje sve povezuje očaj. Radnja se odmotava prema krvavom završetku. Ovo se jednostavno mora pročitati.
Priča "Poštovanje" govori o nasilnom izlasku nekolicine mladića u potrazi za, kako se izrazio sam autor, "sirovom pičkom". Tragajući za tim svojim Svetim Graalom, ne prezaju ni od silovanja i ubojstva. Pročitajte.
"Sanjam te" pomalo podsjeća na Argentove filmove. Studentica u inozemstvu i opaki serijski ubojica pletaćim iglama - očito je Ammaniti odrastao na "Phenomeni" i inim horrorcima talijanske produkcije. I sam stil pisanja mu ponekad djeluje kao nizanje filmskih kadrova. Više podsjeća na montažu nego na klasično pisanje, što ga izbacuje na sam vrh "ljudožderske" piramide ("Mladi ljudožderi" naziv je zbirke priča i same grupacije mladih talijanskih prozaika naslonjenih na tzv. "talijanski pulp", op.a.)
Posebno duhovita je crnohumorna, vejrojatno pomalo autobiografska pripovjetka "Zoolog". Radnja se vrti oko lošeg studenta biologije kojem su svi kolege odavno diplomirali. On sprema zadnji ispit - zoologiju. Štreba latinske nazive životinja, uči o njihovim karakteristikama, a noć uoči ispita pogine. Želi naime spasiti tamnoputog beskućnika od skinheada, koji ga ubiju. Beskućnik na njega primijeni voodoo i on postaje zombi, odlučan položiti zadnji ispit. Urnebesno!
Priča "Blato" govori o društvenom dnu - ljudima koji švercaju drogu u svojem tijelu za mafijaše. Zanimljiva priča, još jedna pisana movie stilom.
Ciklus zatvaraju jako kratke i jako bizarne "Željezo" i "Papir". Čitati!
Post je objavljen 19.04.2006. u 12:24 sati.