naslov

Zanimljivo je to što kad nemam mogućnosti nešto napisati na blogu, imam nevjerojatno puno ideja, misli lete, scenariji se roje u glavi i sve bi to htjelo nekako izaći i nekamo se smjestiti crno na bijelo.
A onda kad imam mogućnosti nešto napisati, sjednem u trosjed, laptop u krilu, a ja surfam a da sama ne znam što zapravo tražim...prekrasan način za izgubiti par sati.
Zapravo, mislim da imam problem s temama. Nisam baš sigurna da želim napisati baš sve što mi padne na pamet onda kad nemam laptop pri ruci jer su obično teme o kojima razmišljam privatne prirode i nekako više nemam želju to sve podijeliti s mogućim čitateljima. Uvijek netko može shvatiti tko piše i onda to reći nekome kome ne treba. O temama iz društva ne da mi se ni misliti a kamoli pisati, zapravo izbjegavam vijesti, uostalom sve se uvijek sazna među ljudima, a ako počnem pisati o tome što mi sve smeta u okruženju u kojem živim, jedino se mogu dobro iživcirati.
Izgleda da mi ne preostaje drugo nego izabrati nekakvu neutralnu temu, tipa kuhanje, početi kuhati i pisati recepte. Koliko je to u skladu sa mnom, baš nisam sigurna.
A dobro, i kuhanje je dio života pa bi moglo proći, ne moram uvijek o sebi. O meni bi za ovaj put bilo dosta i ovo: shvatila sam bar nešto o sebi, godinama živim kako mi se ne sviđa iz čistog komoditeta i stalno sam na granici da to prekinem, a nikako da prijeđem granicu. Stavrno sam odlučna, nema što. Uporno donosim odluke koje mi se ne sviđaju. Ali tu i tamo dogodi mi se i nešto što mi da malo volje da idem naprijed, ako ništa drugo, uvijek ostanu sjećanja. I mogućnost da kažeš da ova pjesma ima nekakvog smisla.

Pjesma