proba

proba, proba, proba

uskrsnula sam :D

gledam sad kad sa zadnji put objavila nešto na ovom blogu i ne mogu vjerovati koliko je vremena prošlo :D

nije da nisam pisuckala, ali sam krenula pisati na drugom mjestu o temi koja mi je postala jako bliska, o fitnessu i potrebi za redovitim vježbanjem

znate da sam vas tu i tamo i ovdje gnjavila s vježbanjem, ali sad sam baš u tome... toliko u tome da sam postala fitness trener i riješila se i nevoljenog uredskog posla :D

ako sam ja mogla u pedesetoj okrenuti život naglavačke, vi barem možete početi vježbati :D

ovo je prvi objavljeni članak na building-body.com portalu prije godinu dana


POSTATI FIT U PEDESETOJ? MA DAJ, ŠALIŠ SE…

Da, naravno da je moguće. Kao prvo i najvažnije je… pokrenuti se. Bez onih potkapajućih misli…prestara sam – naravno da nisi, ako moraš raditi praktički do sedamdesete da možeš u mirovinu, onda nisi prestara za početi vježbati s pedeset… što mi sad to treba i ovako čisto dobro izgledam (da, možda u odjeći… skini se i dobro se promotri u ogledalu, nemoj se zaboraviti pogledati straga i vidjeti kako ti izgleda guza nakon godina i godina neaktivnosti, digni ruku i maši… i što misliš, stvarno ti trebaju te zastavice na rukama?

Ako ti trebaju, premaži ih bojama pa možeš navijati i mahati zastavicama bez da ih kupuješ… pogledaj si struk, možeš si lakat odmoriti na šlaufu?…), bolje da provedem vrijeme s obitelji – ne nije, do ovih godina si vjerojatno provela i previše vremena s obitelji, i kad si to željela i kad nisi, vrijeme je da posvetiš malo vremena sebi i budeš sretnija.

Sad kreće ono poznato, nemam vremena… ma nemoj, koliko sati dnevno provedeš pred TV-om ili kompjuterom? Znači, imaš vremena i vrijeme je da ga pametnije utrošiš.

Pa onda ide dalje, nisam nikad redovito vježbala, kako ću sad početi? Pa nisam ni ja…’počinjala’ sam redovito vježbati od 25., pa od 30., pa od 35. … i tako došla do 48. kad sam napokon krenula.

Što je mene potaknulo na redovito vježbanje? Ozljeda meniska i u drugom koljenu koja se vjerojatno ne bi dogodila da su mi mišići nogu bili snažniji. Kad sam operirala desno koljeno, prije desetak godina, rekli su mi da moram ojačati noge… nije baš da sam to preozbiljno shvatila… Išla sam malo na pilates pa na jogu, zalutala tu i tamo u teretanu i malo vozila bicikl ili nešto slično ni ne pogledavši utege, otišla par puta na neke grupne treninge tipa zumba, obično bi to završilo nekakvim sitnim ozljedama i bolovima, nikakvim rezultatima pa bih odustala. Uz to, pročitala sam jednu knjigu o važnosti mišića za dug život, a kako planiram živjeti tamo negdje do 120-te, što mi je drugo preostalo nego da se napokon pokrenem.

Sad slijedi odabir, čime se baviti, što će najbrže dovesti do željenih rezultata… a sve želimo lijepe ruke koje ne lelujaju, prćastu guzu koja dobro izgleda u bilo kojoj odjeći a i bez nje, uzak struk, vitke noge… O tome u sljedećem nastavku.

tko neće opeći prstiće?

i tako, odluka je pala...kako vas se baš i nije nešto puno prijavilo, izbor je bio jednostavan, popisala sam vas, zažmirila i spustila prst

prst je završio na Amaterki

znači, držači vrućih posuda putuju na adresu koju će mi pobjednica poslati na mail laprdanje@gmail.com

još jednom da vidite što ste propustili 

čak se i internet urotio protiv mene pa pobjednicu objavljujem s mobitela, mogu reći da blog.hr baš i nije prilagođen tome 

inače, počela sam raditi ovaj tjedan i odmah me opet počelo gnjaviti koljeno, kad se vratim s posla, postane normalno...mislim da mi nešto želi poručiti

i stvarno idem biciklom na posao kako sam si i obećala, a danas sam i prošetala po bundeku i za divno čudo nijednom nisam krivo stala na nogu

da si ne spečete prstiće

kako je prije nekog vremena ovaj blog imao deseti rođendan, u povodu toga, imam opet jednu malu nagradnu igru

vjerojatno ponekad nešto kuhate ili pečete, i u tom slučaju vam sigurno zatreba nešto da primite vruću posudu

zato vam ovog puta poklanjam držače/hvatače vrućih posuda...čisti unikat, imala sam napadaje heklanja pa sam napravila šest komada, zapravo još uvijek imam napadaje, samo sam sad prešla na rukavice

ako vam trebaju ili ih želite samo tek tako, ovdje na blogu ili na fejs stranici ispod objave ovog posta to i napišite u komentaru

mogu sudjelovati svi odasvud, igra traje do 10.8., nakon toga objava rezultata, koji dan poslije, kad stignem

zakašnjelo obilježavanje desetogodišnjice bloga

i tak, prođe deset godina od prvog posta na ovom blogu, zapravo danas točno deset godina i dva mjeseca jer sam bila lijena prije nešto napisati u povodu obljetnice

kad sam počela pisati blog, 2005., nisam baš razmišljala o tome koliko dugo ću ga pisati,nije da sam baš redovito pisala, ali evogac, još uvijek postoji

prođe deset godina dok si rekao keks, a vrijeme stvarno brže prolazi što si stariji...život se nekako svede na, ups nova godina, ups godišnji, ups nova godina...u međuvremenu radiš, pobolijevaš, jedeš, spavaš, misliš kako ćeš se baviti nečim što voliš pa se ne baviš jer ti se ništa ne da nakon posla pa gubiš vrijeme surfajući, klikaš bezveze, izbjegavaš portale jer ako pročitaš ijedan komentar odmah dobiješ želju spakirat kofere i otić u nepozato...na kraju gledaš samo fotke, one i tako govore tisuću riječi

prije sam čitala knjige redovito, sad čitam uglavnom na godišnjem, i to nemilice, gutam knjige jednu za drugom...ne znam zašto više ne mogu čitati kad nisam na odmoru, počnem, pročitam stranicu, dvije, pa onda mjesecima čitam knjigu, dovršim je obično na godišnjem

prebacila sam se na filmove, a i njih znam gledati danima, na rate

sad sam doma mjesec dana, kao i prije deset godina, morala sam na artroskopiju koljena, sjebala sam i drugo koljeno, sad oba imaju ožiljke, gotovo da su simetrični, valjda je sad ovom desnom srce na mjestu, više nije jedino sjebano...sad imam dva koljena koja više nikad neće biti kao prije...vježbam, vježbam, moram nabildat mišiće da preuzmu ulogu uništenih hrskavica, mogla bih to pretvoriti u ovisnost, na vježbanje mislim, sklona sam ovisnostima, zato se držim samo cigareta, od te ovisnosti neću raditi pizdarije, a od ovisnosti o vježbanju mogu imati koristi, mišići omogućuju dug život, tako kažu, znanstvenici, oni koji se ne bave pizdarijama

primijetila sam, sad kad sam doma pa nemam nekih obaveza, osim ići na terapije i vježbati, kako mi uopće ne fali onaj dnevni zatvor od posla, dapače, ne da mi se uopće vratiti...osam sati izgubljenog života, osam sati sjedenja koje ti uništava tijelo, osam sati besmislenog uredskog posla bez kojeg bi svijet i dalje postojao...najviše volim onu, budi sretna što radiš i primaš plaću, jebemu, kako itko tko ima mozak može biti sretan da negdje bude zatvoren u točno određenom vremenu, radeći da bi netko od tog ostvarivao dobit i udijelio ti neku mrvicu od toga, ne znam, imam očito problem sa zadanim poimanjem sreće u životu...nadam se da ima još takvih, obično se osjećam usamljeno po tim nekim životnim pitanjima tipa, što bi sve netko trebao napraviti u životu po nekim zadanim društvenim normama a da bi svi oko njega bili sretni i zadovoljni, osim njega/nje sam-og/e uglavnom

zapravo mi je falilo ovo pisanje, možda da počnem pisati dnevnik?