nastavljam terapiju pisanjem

istina, dok sam si napravila sendvič jer sam bila jako gladna i skinula veš sa štrika već sam i zaboravila što sam htjela napisati, ali nema veze, već ću ja nešto izlaprdati..

ajmo recimo malo o meni, tko me ne zna skupo bi me platio

ne podnosim formalnosti, nikad nikoga ne pitam kako je ako me ne zanima, osim u poslovnim odnosima, tu moram hoću neću donekle poštovati formalnosti...ovako, obično vidim kako je tko, da li izgleda dobro ili kao smrt na dopustu

mrzim ljudima postavljati pitanja tipa: kako je bilo na svadbi, kako je bilo na sprovodu, da se dogodilo nešto izvanredno valjda bi mi rekli i bez pitanja....ne bi valjda mogli zadržati u sebi da je netko npr. plesao can-can na nečijem grobu ili da se mladenka u zadnji čas dovela k svijesti i pobjegla s vjenčanja...uobičajene stvari koje neke ljude zanimaju o tim događajima, mene jednostavno ne zanimaju, ni tko je bio, ni tko je plakao, ni koliko je ljudi bilo, tko nije došao, zašto nije došao itd. itd.....

nekim ljudima jako smeta što sam ja takva, ali što im ja mogu, i mene kod drugih ljudi smeta baš to što me ispituju takve gluposti na koje mi se ne da uopće odgovarati...jednostavno ne mogu dočekati da odnekud dođem pa da netko opali rafalnu paljbu s pitanjima, uvijek nakon toga očekujem i da mi upere lampu u facu...pustite me na miru, je l' ja vas tako gnjavim? - ne, ne gnjavite ni vi mene

užasna sam očito, ne znam kako me itko tako nezainteresiranu za važne događaje uopće može podnositi, ne da mi se mijenjati, prestara sam za to a i nemam nimalo volje ....morat će me podnositi takvu još kojih 60-tak godina, a možda i duže ako poživim više od 100 godinica

evo malo lijepe muzike za bolji rad mozga