28
nedjelja
kolovoz
2005
nešto sam ozbiljna, ne laprda mi se..
16:25
prije jedan sat sam sjela za kompjuter i nakanila pisati post...evo chatam već 1 sat, ne žalim se, nije mi nestala inspiracija, nisam je ni imala...a chat je baš zanimljiv, neću vam reći s kim, ne budite znatiželjni, ne morate baš sve znati...uglavnom nikoga ne ogovaramo, chatamo samo o važnim temama presudnim za razvoj čovječanstva...ne vjerujete??? ;DD
skoro sam opet počela o poslu, ali neću, nema smisla, već vam je moj posao na vrh glave vjerojatno....
ali dajte si zamislite što bi tek bilo da dam otkaz pa da vas počnem daviti s tim koliko imam veša za peglanje, šta ću danas kuhati...pa kako mi je dosadno doma, pa kako ne mogu naći drugi posao....onda bi vam najvjerojatnije počele izbijati sijede....
17:25
evo završismo mi sa chatom pa nastavljam dalje....nešto previše čitam u zadnje vrijeme pa mi se teško prešaltati na laprdanje...ali jako sam sretna zbog toga jer je čitanje nešto što najviše volim, a za što nisam imala koncentracije prethodnih mjeseci...
zadnjih par godina čitam pretežno ženske autore, ponekad to nije ni svjestan izbor, shvatim to tek nakon što se prisjetim što sam čitala...
sad sam odlučila pročitati par knjiga jednog muškog autora, coelha, alkemičara sam sad drugi put pročitala, još uvijek ne razumijem onu sveopću oduševljenost širokih masa ili samo misle da moraju reći kako im je knjiga super jer svi kažu da im je super, sada čitam hodočašće, to mi se već malo više sviđa, a onda ću nastaviti s ostatkom tako da imam jasniju sliku...
zapravo, jako mi se sviđa jedan dio koji ću vam i prepisati, pošto je ovo vjerojatno zadnji post prije odlaska u bolnicu i ne znam kad ću napisati sljedeći...pa pročitajte ako vam se da ;)))
....
Prvi znak da ubijamo svoje snove je nedostatak vremena. Najzaposleniji ljudi koje sam upoznao u svome životu uvijek su imali vremena za sve. Oni koji nisu ništa radili bili su uvijek umorni, nisu primjećivali posao što ga moraju obaviti, i stalno su se žalili da je dan prekratak. Oni su se zapravo bojali započeti Dobru Bitku.
Drugi znak smrti naših snova su naša uvjerenja. Zato što ne želimo gledati život kao veliku pustolovinu koju treba proživjeti, počinjemo se smatrati mudrima, pravednima i ispravnima u onome malo što od života tražimo. Gledamo preko zidina naše svakodnevnice i čujemo koplja što se slamaju, osjećamo vonj znoja i baruta, velike poraze i žudne osvajačke poglede ratnika. Ali nikada ne shvaćamo radost, golemu Radost koja se nalazi u srcima onoga koji se bori, jer njima nije važna pobjeda ili poraz, važno je samo voditi Dobru Bitku.
Naposljetku, treći znak smrti naših snova je Mir. Život postaje nedjeljno poslijepodne, od nas se ne traže velike stvari i ne traži se više no što želimo dati. Tada mislimo da smo zreli, ostavljamo po strani dječje fantazije, i osjećamo se osobno i stručno ispunjeni. Iznenađeni smo kad netko naše dobi kaže da još uvijek želi nešto od života. No zapravo, u dnu našeg srca, znamo da smo odustali od borbe za snove, od Dobre Bitke.
....
Kada odbacimo svoje snove i pronađemo mir, imamo maleno razdoblje smirenosti. No mrtvi snovi počinju trunuti u nama i zagađivati čitavu okolinu u kojoj živimo. Postajemo okrutni prema onima koji nas okružuju, a na kraju tu okrutnost usmjerimo i prema sebi. Pojave se bolesti i psihoze. Ono što smo željeli izbjeći u borbi - razočaranje i poraz - postaje jedini poslanik našeg kukavičluka. I jednoga lijepog dana od mrtvih i istrunulih snova zrak postane težak za disanje i poželimo smrt, smrt koja će nas osloboditi naših uvjerenja, naših briga, i onoga strašnog mira nedjeljnih popodneva.
"Hodočašće", Paulo Coelho
dragi moji, svima vam želim da ne čekate smrt u miru nedjeljnog popodneva nego da živite svoje snove, pusa
komentiraj (36) * ispiši * #