i don't wanna dance, dance with you baby no more....

već dugo sam u nekakvom čudnom raspoloženju koje se izmjenjuje s danima kad sam prisutnija u vanjskom svijetu...

čitala sam na godišnjem knjigu petica iz tugovanja...i zaključila da se isto tako osjećam iako meni nitko nije umro...sa željom da se zavučem ispod pokrivača i da ne izlazim danima, da se ne presvlačim, ne perem, ne češljam, da me nitko ništa ne pita i da me svi ostave na miru...

a opet da postoji netko tko će me držati u krilu i čvrsto zagrliti...ne znam ni sama što hoću, izgleda....zapravo koliko često uopće znamo što hoćemo...ja, imam osjećaj, skoro pa nikad...

i kad sam u takvom nikakvom raspoloženju, onda mi obično pomognu sjećanja...sjetiš se nečeg lijepog...od čega ti zatitra nešto u trbuhu, od čega se osjećaš živim, što ti vrati osmijeh na lice...eto, ponekad je dovoljno čuti neku pjesmu i sjećanja krenu



baš mi se sviđa ova rečenica