ljetovanje, valjda 2. i zadnji dio

pošto laprdava sutra odlazi najvjerojatnije na produženi vikend put mora i neće je biti par dana...bio bi red da bar ukratko napiše nastavak onog prijašnjeg kak ti dugog ljetovanja od tjedan dana ;))

stali smo tamo negdje kod mog poziva miceku o promjenjenoj ruti puta....prva micekova ideja je bila da me stričeki iskrcaju u gračacu, on bi do gračaca...što radi strah od nesnalaženja u prostoru čovjeku...prešetam ja po busu i pitam stričeka da li bi me mogli tamo iskrcati....može kaže on, ali kud će micek do gračaca onda mora kroz tunel, neka vas pokupi na onom križanju prije obrovca prema rijeci, ali ne znam da li može proći, mi s autobusom ne možemo jer popravljaju cestu od jesenica do zatona (zašto se u hrvatskoj ceste uvijek popravljaju u 7. mjesecu, pojma nemam)....zovem ja opet miceka i to mu sve prepričam....sad micek meni predloži da odem skroz do zadra, pa da se nekim lokalnim busom odvezem do odredišta...tu ja malo pop***** i saspem paljbu..."#$$%& ak si uspio završiti faks valjda ćeš uspjeti naći na karti nekakav smilčić...i složi se micek sa mnom i odšetam ja do stričeka da im kažem da me mogu tamo iskrcati....pa se ponovno vratim na svoje mjesto, gledam malo "izgubljeni u prijevodu" koji su nam stričeki pustili, kad li za kojih pola sata zove mene micek i veli da već čeka na nekom raskrižju prema smilčiću...naravno krenuo ranije da pronađe, a mi imamo sat vremena do tamo....ne znam što je radio tih sat vremena dok mi nismo stigli do tamo, možda je meditirao, možda psovao, stajao je na užarenom asfaltu, svuda okolo ploče "ne prilazi, mine" i tak, bar je malo pocrvenio u licu ;)))...ja sam još malo gledala film, pa sam nakon obrovca otišla naprijed pričati sa stričekima da me ne zovu kad stignemo do tog smilčića....uglavnom opet nisam vidjela kraj tog filma, ali valjda hoću jednog dana...

kako da opišem boravak na moru....osim što sam stalno šnjofala zrak i oduševljeno izricala svoju oduševljenost mješavinom mirisa borova, čempresa, oleandera...čak sam imala osjećaj da i masline mirišu...i već sam time dosadila svima u svojoj okolini, ali šta mogu, tako mi je fino mirisalo...

naravno imala sam i ukočen vrat i ramena od onog tegljenja torbe i klime u autobusu, to sam uspješno razgibala plivanjem prva tri dana...da bih se onda u utorak probudila, stala na desnu nogu i uz urlik zaključila da mi je i desno koljeno otišlo kvragu....otići ću valjda kod doktora kad nađem vremena jer još uvijek ne funkcionira normalno, nema šanse da čučnem, kad vidim stepenice zlo mi je...a pogotovo sam osjetljiva na bilo kakve bočne pomake...

plivanje je više sličilo na plutanje uz pokoji zamah rukama, sunčala sam se, ili čitala, napokon sam se mogla koncentrirati na knjige...s mužem se nisam čak niti jednom posvađala onako za istač, čak smo sami otišli na večeru, djeca su stalno u čudu pitala kako se tako dobro slažemo, kaj nam je....tu sam došla do zaključka da je to zbog toga što micek ove godine nije imao nikakve radove po kući, a ja nisam morala kuhati jer mi je i majka bila s nama....pa nismo imali razloga za živčanost ;))

i to bi bilo sve, da napokon završim tu priču, većinu onog što sam htjela napisati sam zaboravila, od sada sve zapisujem, što napišem to i zapamtim...

pusa