Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

27.10.2007.
I sada poteku suze kada čuje 'Dva galeba bela'... Prošle su 4 godine od Blaža. a ona je još žudjela za njegovim ožiljkom. Odlučila je nekako doći do njega. Nazvat će tetku... Upalila je Januar. Kao prije četiri godine, zavalila se na jastuke i uzela u ruke pisma koja mu je pisala. Prije 4 godine...

PREDGOVOR
Bio si prvi...Probio si me. Na terasi na stolici, u Marijinom stanu, dok sam sjedila na tebi... Bolilo me, ali si me uspio umiriti. Bio si mlađi od mene, ali puno iskusniji. Bio si prvi.

15.8.2003.
Upravo sam u vlaku za Zagreb. Napuštam svoj voljeni Beograd, svoju rodbinu i jednu ljubav. Jučer smo se oprostili, bilo mi je nevjerojatno žao što odlazim, ali znam da smo tada bili stvoreni jedno za drugo. Kako se vlak udaljava, moja ljubav je sve jača, i gledam kroz prozor, tražim neki znak, nešto naše. Tražim Genex, tu predivnu građevinu, koju sam promatrala sa balkona Marijinog stana, obavijena beskrajnom toplinom njegovih ruku, osjećajući njegov topli dah na svome vratu, nježan dodir koji je prelaziopreko mog drhtavog tijela, njegove oči koje su me svakim pogledom sve više uvjeravale u njegovu iskrenu i čistu privrženost, u ljubav koja je ispunila i moje i njegovo srce. Svaka njegova riječ približavala nas je raju na zemlji, koji sam spoznala sada prvi put u njegovom zagrljaju, dok sam se predavala poljupcima, dodirima,dok sam se stapala sa njim prepuštajući se čistom užitku i sreći koju je u meni budio dok me gledao, dodirivao...
Bila je srijeda, 6. augusta, kada sam ga upoznala. Nisam ni znala da imam toliko rodbine, niti sam mogla slutiti koliko će mi sreće donijeti ovaj izlet u Beograd, ovaj predivan grad,koji neću nikada zaboraviti, i u koji ću se nadam se jednom vratiti. Neznam točno koliko je bilo sati, negdje oko podne, kada je došao i doslovno poremetio sve što sam znala i planirala. Uputio mi je kratak, beznačajan pogled dok je skidao tenisice. Promatrala sam ga sa zanimanjem, sa nekom dječjom radoznalošću. Željela sam ga upoznati. Pamtim svaki njegov pokret, zvuk njegova glasa, svaki pogled, svaki osmijeh. Kada se predstavio, pruživši mi ruku, poželjela sam nikada ju ne pustiti. Njegove smeđe oči su me promatrale tako živo,tako...zavodljivo. Ujeo me za srce i iščupao ga bez oklijevanja. Poželjela sam ga slijediti, kada bi on jeo, ja sam bila gladna. Kada je on bio na balkonu, ja sam morala ići zapalit. Nisam znala ni kako započeti razgovor, a dva dana kasnije bio je moj...i ja sam bila njegova.
Kada me Marija pitala imam li dečka, on je sa smješkom odgovorio 'Da. U Bjelom polju.'

Moj dječak je još uvijek tamo. Dio srca i danas pripada njemu.

29.8.2003., petak
Ležim na krevetu i pokušavam utonuti u san, ali misli mi ne daju mira, zbog tebe, dragi, ne nalazim spokoja, jer kad oči zaklopim pojavi se tvoj lik koji me zove k sebi, i krenem prema njemu, ali on je sve dalje i na kraju nestaje u gomili poznatih i nepoznatih lica, miris tvoga tijela se miješa s tuđim, tvoja ruka sklizne iz moje, a tvoja prilika nestaje, gubi mi se iz vidokruga... tad uzmem papir i zapisujem, neznam točno zašto, to je više poput refleksa, možda se nadam, kao i uvijek ja se nadam, jer moja nada me ne napušta nikada, uvijek ju imam uz sebe, nadam se da će ovo vječno ostati urezano u tvoje sjećanje, nadam se da ćeš uvijek znati moje ime, da ćeš me se sjećati sa osmijehom, onim osmjehom koji je ukrao moje srce, nadam se da me nitko neće izbrisati iz tvoga srca, kao ni tebe iz mog, no onda opet ne želim da me se samo sjećaš, jer sjećanja se brišu, ona se sa godinama prorijede, postanu neodređena, maglovita, dođu i odu, ali se i brzo izbrišu novim sjećanjima... I onda se u ovakvim situacijama nađem da ni sama neznam što zapravo želim od tebe, sebe, nas... I uvjeravam se, nadam se da te neću nikada zaboraviti, da ću te zauvijek voljeti, no tad postanem tužna, jer ako ti mene ne budeš volio, ako ostanem sama u svojoj ljubavi, što ću onda?



2.9.2003., utorak
Ljubav Žene
Poznato je da je to divna, ali i strašna stvar. Jer sve što imamo je stavljeno na tu kartu i ako se izgubi, život više ništa ne može dati na dar, osim loših imitacija same prošlosti. I njihova je osveta poput skoka tigra - smrtonosna, brza i teška;
a opet prave muke trpe one - udarce koje nanose utječu i na njih. One su u pravu, jer muškarac je prema muškarcu tako često nepravedan, prema ženama gotovo uvijek, a nevjera je njihov izlaz iz problema, i često ženu i njeno ponašanje krive za to...
Naučene su da prikrivaju patnju, žudnju uzdrtalih srca za svojim dragim, dok ih neki pokotljivac ne kupi lažima, i što onda preostaje? Nezahvalni drug, zatim nevjerni ljubavnik, i tako se sve sruši... Neke nađu drugog, neke se propiju ili predaju molitvama, domaćinstvu, raspuštenom životu, neke pobjegnu, ali tako samo jednu brigu zamjene drugom pošto izgube stabilnost. Teško da išta može to popraviti, jer njihov položaj je vječno neprirodan i pun boli. To je uloga koju im je život namjerio. I u vezi, uvijek jedna strana više voli. I bolje da to nije žena.

3.9.2003.
U sjeni sjecanja
Sjedim nakon dugo vremena pod prastarom vrbom, zasađenom nedaleko od moje zgrade. Tlo je vlazno, pa sam sjela na jaknu. U glavi mi odzvanja 'januar'. vec je suton, kako vrijeme brzo ide. lice mi poprima sjetan izgled, pomalo sam vrijedna zaljenja kada me sjecanja ovako obuzmu. najprije se sjecam slicne situacije - kada smo ti i ja na adi pod onim drvetom izmijenjivali prve poglede koje necu nikada moci izbrisati. znala sam da mislimo isto. ti divni osjecaju koji su mi tada ispunjavali dusu se sada vracaju da me rastuze. sva ta uzivanja, trenutci bliskosti, poljupci, dodiri, saputanja, poruke, to mnostvo sitnica koji su me ispunjavali srecom i veseljem, sve je nahrupilo da poveca bijedu sadasnjeg trenutka, da se useli u moje pamcenje, da me podsjete da je to gotovo, da je to nestalo, iscezlo. vise se nece ni vratiti osim u mojim mislima. a mi zivimo, odvojeni, a opet zajedno svaki put kada te zamislim. cinilo mi se, cini mi se da bih strpljivije podnije tvoju odsutnost, da bi lakse preboljela tvoju smrt, da sam manje zivjela s tvobom, da sam manje udisala zrak koji nas je okruzivao, da sam manje pamtila svaki tvoj pokret. a opet, u srci postoji nada da cu te opet vidjeti, zamisljam da ce trenutak tvoje prisutnosti mozda ukloniti svu bol, izbrisati sve moje strahove i strepnje, nazirem medu svim mogucim stvarima stanje manje bolno od ovoga, ali nalaziti se kraj tebe, govoriti ti nesto, dodirnuti te, to je moj san, i dusmanin ujedno. ja sam sama sebi najgori neprijatelj sada, jer nemogu ne nadati se, a znam da je to lose, i znam da tako samo ovo sve odrzavam na zivotu.
sanjala sam te nocas. dovela sam te u brela, u svoje skroviste ispod 'oseke', u spilju za koju jako malo ljudi zna, a ja sam ju otkrila kad sam sa rodicom i susjedom bauljala makarskom kao klinka, sa 8,9 godina. uglavnom, sjedili smo tamo, i ja sam se osjecala ocajno, jer to u tebi nije pomicalo nista, nisi osjecao ushicenje, ni strahopostovanje prema velicini te stijene koja se poput gorostasa uzdizala iz plavetnila. sjela sam kraj tebe, i pricala ti koliko je ovo mjesto u biti puno tebe, pokazivala ti na kamenje koje je nosilo tvoj monogram, urezan tisucu puta, i sama sam tad, gledajuci u to, osjetila strah zbog stalne prisutnosti tih osjecaja prema tebi. to mjesto ih je ozivljavalo, vratilo je vrijeme, ucinilo da proslost ude u stvarnost, prodre u moj mozak i muti ga poput zvake, pretvori u kasu, dok je mio miris mora cijelu situaciju cinio melankolicnom, tako prokleto savrsenom da mi je doslo da se bacim u stijene, da te uzmem za ruku i skocim, povucem u bezdan da se utopimo u dubini, da u tvom zagrljaju skoncam svoj zivot i tako se odrijesim patnje,koja mi je razdirala dusu i srce. ali nisam. samo sam zaspala ljubeci tvoj oziljak, a ti si mi govorio.
'Ti vjecna carolijo koja si mi zacarala srce, eto odvela si me na mjesto na kojem je nekoc uzdisala tvoja vjecna ljubav. Ti najvjernija ljubavnice, obozavateljice, robinjo koju sam ucinio kraljicom. Pokazala si mi kamen na kojem si sjedila i promatrala u daljinu, malo dalje od njega si pisala pismo u koje si skupila sve sto mislis i osjecas, sve sto si zeljela. Pokazala si mi kamencice - i upozorila me da su ostri, kamencice kojima si urezivala nasa imena u stijenu. Povela si me i do mjesta na kojem si plakala, zaklinjala se svemu i svime da se ne vracas vise, da ne zelis, da me ne ljubis, da je ovo zadnji put da si ovdje i da je ovo zadnji put da places zbog mene, da gledas u daljinu, da u tamnoj noci sama pjevas 'Januar. Do mjesta s kojeg si uzalud pokusavala odrediti dokle seze duljina bezdana. I rekla si mi da sam tvoj djeca, uzalud postojano ljubljen. ali vracala si se, i svaki put molila sebe da oprostis sebi na lazima, jer drugacije nemozes, jer nemozes da me ne volis. '
nisam te gledala, jer govorio si moje misli. nisam nista rekla jer sve je bilo receno. samo sam se naslonila na tebe i slusala tvoje rijeci kojima si me citao kao otvorenu knjigu, i milovala tvoj oziljak.
Plakala sam kad sam otvorila oci, jer si nestao sa snom.

4.9.2003.
Sunce
O ti, koje kruzis nebom, nekako okruglo, odakle su tvoje zrake, odakle ti tvoja vjecna svjetlost? ti izlazis u svojoj strasnoj ljepoti, neokaljanoj od noci. Zvijezde su lijepe, ali se skrivaju na nebu, mjesec je tako hladan i blijed, tone u zapadne valove, ali ti, ti se kreces samo, nikoga ne trebas. tko da tebi bude drug u tvojoj ljepoti? Planinski se hrastovi ruse, i same planine oronu od godina, ocean se povlaci pa opet raste, cak se i mjesec mijenja, raspe pa se ponovo gubi, ali ti si uvijek isto i uzivas u sjaju svoga puta u samoci. Kada se svijet smraci od oluja, kada gromovi tutnje, munje lete, ti gledas iz oblaka i smijes se oluji. mozda si malo nalik ljudima, po svom vijeku barem, jer ce i tvojim godinama jednom biti kraj, zaspat ces u svojim oblacima ne hajuci za zov jutra. Uzivaj stoga u snazi svoje mladosti, a i ja cu uzivati s tobom. Starost je tako mracna, nelijepa poput treperive svjetlosti mjeseca koja prodire kroz raskidane oblake, dok brezuljke, sume i mala bica u njoj guta tama. nitko nikada ne moli za tamu, za noc, za mjesec, mozda samo za zvijezde. ali tvoj sjaj svi uvijek nastoje sacuvati, jer u tvom umiranju, kada sa zemljom dijelis sve svoje boje i raspolozenja postoji nesto divno, sto izaziva pozor i strahopostovanja. hvala ti.

5.9.2003.
Dani idile (pisma neznancu)
Divna neka vedrina mi obuzima dusu. nalik je pomalo na blago proljetno jutro, a ja cijelim srcem uzivam. sama sam i osjecam radost zivota u ovom kraju, sto je stvoren bas za duse poput moje. tako sam sretna, prijatelju moj, i tako utonula u osjecaj mirnog postojanja da od toga trpi cijelo moje bice. ne bih sada mogla napisati niti jedan kvalitetni redak, a ipak nisam nikada bila nadahnutija nego u ovim trenutcima. kad na drage krajolike oko mene padne magla, ona ranojesenja, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine sume iza mene, a samo poneka zraka se potkrade do mog prozora i zove me da izadem, i da legnem u visoku travu kraj potocica sto se rusi s kamena na kamen. blize zemlji opazam tisuce raznovrsnih travki, a bezbojne, nedokucive, neopisisve oblike crvica i musica, gmizanje maloga svijeta izmedu vlati osjecam blize srcu. to je poput prisutnosti svevisnjeg, sto nas sve stvori po slici svojoj, dah sveljubeceg, koji nas stvori pa lebdeci medu nama odrzava sklad. sve je mirno, i tada se pojavi on, i tijelo mi obuzima ceznja, pa mislim, oh, kad bit tebi mogla priznati, kad bih mola izraziti, kad bih mogla da papiru udahnem ono sto zivi u meni, takvom punocom i toplinom, i da ti to dam, kao ogledalo svoje duse, kao sto je moja dusa ogledalo beskonacnosti.
mozes pogoditi da mi je dobro-ukratko, sklopih poznanstvo koje se blisko tice moga srca. ne zna, nece mi poci lako za rukom ispripovijedati ovo. kako li se dogodilo to da sam upoznala najljupkije. on je jednostavno ono sto zelim. radosna, sretna sam - prema tome i los pisac i pripovjedac.
upoznah andela!fuj! jer to svak kaze za svoje, je li? pa ipak, ja ne zelim biti poput svih, dosta je ovo : misli mi je obuzeo. i toliko je bezazlenosti kraj onolikog razuma, toliko dobrote kraj onolike cvrstine, i spokoj duse kraj istinskog zivota i djelotvornosti. sve ovo sto o njemu pisem sve su to isprazna naklapanja, bijedne apstrakcije koje ne docaravaju ne odrazavaju nijednu crtu pravog njegovog bica...
ali da ti ispricam o najdivnijem izlasku sunca, od tada, od toga vremena mogu sunce, mjesec i zvijezde spokojno ici svojim putem, jer neznam kada je dan, a kada noc, i sav svijet oko mene negdje nestaje. puni topli osjecaj moga srca za zivu prirodu koji me ispunio s toliko slasti i pretvorio sve u raj, sada je postao nepodnosljiv mucitelj, zloduh koji me progoni na svim putevima jer me razdvaja od tebe, mog dragog.

6.9.2003.
ljubav je blazestvo. covjek bjezi s predmetom svoje ljubavi na kraj svijeta, ali kako svijet nema kraja, takva je ljubav bedastoca.

7.9.2003.
Neznam točno razlog zašto ti stalno isponova pišem, ali iako znam da te ove riječi ne dotiču, da ih ti ne čitaš, bar ne sad u trenu dok ovo pišem, ja ću se svejedno uvijek vraćati po ovu bilježnicu sa druge police, skinuti prašinu s nje i proživjeti te. A to, budimo realni, nema smisla, kao što apsolutno ništa nema smisla otkad sam te upoznala.
Ovaj put ću ti reći razlog, samo zato jer je toliko apsurdno jednostavan i priprost, a i zato jer nema neko posebno dubokoumno tumačenje. Pročitala sam knjigu, neznam pisca, jer rijetko pamtim takve stvari (osim ako se radi o Mary Higgins Clark, jer nju posebno volim), ali naslove dobro pamtim. Ova se zove 'The Notebook', ili ti 'Zima za dvoje'. I odmah ću ti reći da ću ju nosit sa sobom u Beograd. Želim da mi ju čitaš. Sjest ću ti u krilo, kao one prve noći koju smo proveli skupa, naslonit ću svoju glavu na tvoja prsa, a ti ćeš mi čitati dok ne utonem u san.
1932. godine. Noel, sedamnaestogodišnjak, upravo je položio maturu. Na sajmu koji se priređivao sreo je prijatelja Fina i Saru, njegovu djevojku. S njima je bila Allie. Od tog časa se sve događalo brzo. Zaljubili su se, pričali satima, ili sate provodili šuteći. Jednog kišnog dana u kolovozu su izgubili djevičanstvo. Kada se to saznalo, Allieni roditelji su ju odselili. Nisu se vidjeli 14 godina. 1946. je Noel, sada tridesetjednogodišnjak, odlučio jedno popodne provesti na verandi, gledajući u hrast pod kojim joj je tog ljeta čitao pjesma. Zna da ju voli, pisao joj je u međuvremenu, ali pisma su ili vraćena ili su ostala bez odgovora. Allie se u međuvremenu zaručila za odvjetnika, ali se prije vjenčanja odluči vratiti u grad gdje je upoznala svoju prvu ljubav. Priznaje mu da nije prestala misliti na njega, te odluči razvrgnuti zaruke, na što njezini polude... 1995. godina. Noel je na svoj zahtjev premješten u starački dom gdje boravi Allie. Većinu ga vremena ne prepoznaje, zbog sada već uznapredovale Alzheimerove, ali ponekad dođe k sebi, i to uglavnom kada joj on čita iste pjesme koje je čitao kad su imali sedamnaest...
I sad kad sam ti sve ovo napisala osjećam se prilično glupo, da bar mogu ubrzati vrijeme i doći u Beograd što prije, ali ne mogu. I tako bi htjela bar jedan dan s tobom (tražiti cijeli život bi bilo blesavo, s obzirom na našu situaciju), a neznam ni da li ću to dobiti. Ali ono što mogu je obećati da ću te voljeti dok ne umrem, i voljela bih da se ti meni zakuneš na vječnost, na čistu i neokaljanu ljubav, ali to je nemoguće, u prvom redu je djetinjasto i nezrelo. I to je ono što najviše boli. nezelim te izgubiti.

9.9.2003.
jucer sam mislila na tebe. puno, stalno, konstantno mislim na tebe. i kad to zelim i kad ne zelim. uvijek si tu negdje. i ne smeta mi ta tvoja prisutnost koja me obuzima, stovise, ne zelim ostati bez tog osjecaja. jako mi falis. i sve bi dala da mi te vidit, dotaknut, osjetit tvoje usne... da me nazoves svojom malom, i da me sjednes u fotelju na sebe, umotas u dekicu i da me grijes cijelu noc, pred jutro da mi pjevas, da mi sapces, da me ljubis po vratu, da mi mirises kosu, da mi kazes da sam lijepa, i da neces otici, i da budes moj. bar sada. barem u mislima. uvijek ces biti moj tamo.

10.9.2003.
Danas sam te zvala, poludila sam od brige kad prije dva dana nisi bio doma, a bilo je 9 i po navecer, i nitko nije znao di si. bilo me strah da ti se nesto nije dogodilo. falio si mi. cudno je to sto mi ne treba razlog da te nazovem. samo da te cujem, da osjetim toplinu s druge strane zice. nisi dobio pismo. steta i nadam se da ces ga uskoro dobiti, voljela bih da ga primis, pisala sam ga s puno ljubavi. bila sam sretna dok sam ga pisala, tih 7 stranica, i nadala sam se da ces ti biti jednako sretan dok ga budes citao, zamisljala sam tvoj osmijeh. Dok sam trazila svoje slike, pregledala sam dvadesetak albuma, kako bi nasla one najljepse. I napokon, bilo mi je drago kada sam te cula, ti govoris na neki poseban nacin, svojim dubokim glasom koji odaje sigurnost. zvucis odraslo. i uvijek tako pomno biras rijeci. i tvoje 'r' jebemu, kako je dobro. to 'r' je definitivno najseksipilnija stvar kod tebe, aaaaa... i cim smo prekinuli razgovor, znala sam da nije vazno koliko se dugo ne cujemo, falit ces mi kao i sada, i srce mi je ostalo preplavljeno osjecajem usamljenosti...

14.9.2003., nedjelja
Šamar stvarnosti
Iskreno, osjećam se djetinjasto. Neznam kako da to opišem, ali jednostavno svaki put kada okrenem novi list ove bilježnice, dođe mi da se upitam koliko ja imam godina. Jer dok tebe nisam srela, imala sam neki plan, srednja, pa faks, pedagoški, prirodoslovni ili filozofski, a dečki me nisu previše zanimali, nisu na odmet... Ali ti si sve promijenio. Razmišljam da se preselim babi. Jedna sam od onih osoba koje riskiraju, ali imaju back-up plan. Planiram, odgovorna sam i ponosna na to.... Sstina, nije bilo baš lako imati 12 i biti jako odgovoran i ozbiljan, ali ka sam bila takva i znala sam što želim. Ostariti s muškarcem kojeg volim, Imat Azru i biti profesorica biologije. A sad vidim samo zimu, koju bi željela provesti u Beogradu s tobom. I to me plaši, jer mislim da sam preranjiva u ovom položaju gdje sam lutkica sudbine, i možda se više nikada ne sretnemo. Mogu samo četati i nadati se ponovnom susretu, da ćeš me prepoznati, zagrliti i poljubiti, reći mi da sam ti falila i da nikada više ne želiš biti bez mene. Bilo bi to savršeno... Ali savršenstvo graniči sa katastrofom, traje kraće nego što bi trebalo, traje trenutak i onda dobiješ šamar stvarnosti. To je ono što se meni dogodilo kada sam se zaljubila u tebe. Jedan veliki šamar stvarnost.

30.9.2003
Zaborav
Što je zaborav? To je relativno. To je ono kada osjećaj, lice, karakter jednostavno pokrije veo prašine... Ovaj put ne govorim o tebi, jer ti nisi još tamo stigao. I iako imam osjećaje prema tebi, kada sam vidla u petak Nikolu s nekom malom u plavoj vesti... Mislila sam da sam ga zakopala. Ali sve se vratilo. Sve me ponovo vratilo na onaj jedan dan na Punta Rati, za koji je rekao da mu je bio najljepši dan u životu dosada... Ubija me ova bespomoćnost. Zašto kvragu emocije moraju upravljati mojim ponašanjem? Duševni mir mi je nestao. Kako zapravo nešto zaboraviti? I je li to uopće moguće?
Zaborav je gubitak stečenog iskustva, vještine i znanja koje se očituje kao smanjena ili izgubljena mogućnost reproduciranja ili prepoznavanja stečenog sadržaja. Zaboravljanje je aktivan proces, a ne samo izbljeđivanje tragova prošlih događaja. To dokazuje činjenica da ćemo nešto mnogo dulje pamtiti ako nakon toga iskustva postanemo neaktivni - npr. zaspemo. Uzrok toj pojavi je retroaktivna inhibicija. To je negativno djelovanje nekog novog sadržaja na zadržavanje starog, jer naše novo iskustvo djeluje brže na zaboravljanje starog.

The end...
Ponovo sam te se sjetila, i shvaćam da ti ovo nikad nećeš dobiti u ruke, a i kad dobiješ, da će to sve biti samo hrpa uspomena.Gademju. ali sretna sam, jer si najljepse sjecanje koje imam. uvijek se smijesim kad mislim na tebe.
Sećam se prvog poljupca, samo on je bio stvaran
Sećam se prvog dodira samo tada sam drhtala
A onda su nestala osećanja
Ne osećam ništa, samo se sećam

petak, 19.10.2007.

petak, 18.10.2007