/*--- LOGO ---*/ .logo{margin: 0px 0px 0px 1px;border:0px;}

četvrtak | 11.05.2006.

Moja duga sjena...

Ja sam samo duga sjena...Moj duh je slobodan...Pitanja...Težina riječi...
Život...Osjećaji...Strah je najizraženiji...Život je prektatak za mržnju i strah...zbog čega se bojimo onoga što trebamo,što želimo,što je dobro...Zašto jednostavno ne želimo sami sebi priznati isinu duboko zakopanu u sebi,da je neka osoba koju volimo zapravo točno ispred nas,a mi život provedemo sa nekime koga prividno volimo...Zašto je toliko teško priznati sebi i drugima svoje osjećaje?
Ne razumijem i ne želim razumjeti nešto što je toliko jednostavno,a ljudi to zakompliciraju jer im je dosadno i jer im treba nešto komplicirano da bi mogli objasniti nešto jednostavno...Zašto je ljudski mozak toliko zamršćen mržnjom da postaje slijep kod jednostavnih i lijepih stvari??Mrzim postavljati pitanja na koja nemam odgovor,ali i ja sada kompliciram...To je nešto što je kod nas,ljudi,urođeno i čega se ne možemo riješiti.Ali poanta svega je da kada već ne možemo ništo jednostrano odlučivati,nego uvijek utječu vanjski faktori na nas,pa zato i razmišljamo toliko složeno,moramo barem pokušati savladati i skinuti tu nametnutu masku koju moramo nositi da bismo se uklopili u svu tu realnost i masu ljudi...Manipuliramo samima sobom i drugima ujedno svaki put kada kažemo to nije dobro za mene,ja to neću,ja se toga bojim,i time svaki put postavimo novu ciglu u kuću kompleksa...
Točno zbog toga i je sve tako teško i složeno...Točno zbog toga i mislimo da smo sami i zato se i priklanjamo osobama koje nas možda ne zaslužuju,ili dobijemo osobe koje mi ne zaslužujemo čudnim sticajem okolnosti...Ti faktori su zapravo razlozi zbog čega je biti sretan i zaljubiti se tako teško...Sjene naše prošlosti,loša iskustva koja se reflektiraju u ogledalu svaki put kada se pogledamo,prazno nebo u kojemu vidimo ili idealiziranog/u ili nakaznog/u sebe nas tjera na radikalne promjene koje bismo sa samopoštovanjem izbjegli...Dok god budemo sakrivali osjećaje od sebe i drugih,dotle ćemo lutati praznim nebom...Nikada nećemo pronaći sebe i uvijek će nas naše sjene i uspomene proganjati...dok polako tonemo,paklene ruke delikristike i očaja se uzdižu prema nama i vuku nas sa našega neba u ponor imenom realnost u kojoj zapadamo tada u životnu rutinu,gradimo bedeme oko sebe,hladne,nepremostive,nesrušive...Ponovo se javlja strah,strah od povrijede??
Kako te netko može povrijediti ako si ti dovoljno jak da znaš da je suprotno...Ponavljam da je život prekratak za sitnice koje nam se u određenom trenutku čine velikima.Dok imamo vjeru u same sebe,ne trebaju nam tuđa mišljenja.Nemojte krivo sada shvatiti ovo,daleko od toga da nam ne trebaju drugi ljudi...Jer,uvijek treba biti socijalna osoba,samo ne treba toliko sve uzimati u obzir i svoj oblik mijenjati za druge.Ne treba glumiti tuđu budalu.Samo budite uvijek vjerni sebi i iskreni prema sebi.Budite ono što jeste.Put prema onome što želimo je uvijek težak:"per aspera ad astra"
No,svejedno se usudite krenuti bilo kojom stazom,dok je ona vaš odabir.Zaboravite svoju prošlost,nek se jebe sudbina,moj život je moja plovidba.A kada se riješite svoje prošlosti i sjećanja,dobrih ili loših,jer sjećanja su uvijek bolna,ćete tek moći vidjeti ponovo zvijezde na nebu.
I da netko ne bi postavljao pitanje zašto su sjećanja bolna,i čime ću moći završiti ovaj post,ću vam reći samo ovo.Lijepa sjećanja bole jer su prošla i jer se ne vraćaju.A loša sjećanja bole jer su loše iskustvo,za njih smo sretni što su prošla,ali ih se ipak sjećamo?ironija...jedino dobro kod tih sjećanja je što naučimo lekciju koju ne zaboravljamo i nećemo ponoviti pogrešku...

Ljudi pozdrav i uživajte u životu...mah
- 11:08 - R u talkin' to me? (13) - svrši na papir - # -

<< Arhiva >>