Kada zaklope se oči

ovo vam je prikaz bushovih praznika...kao u farenheitu...uglavnom,možete to naći na internetu...



...a ovo je zanimljiv prikaz apstraktne umjetnosti,kada dođe taj trenutak u kojem sami sebe stavljamo pred pitanje "ljubav ili smrt?" ...



kako ljubav počinje i...



...i kako završava....



...i na kraju,što u ovoj priči radi zec??
...uveli smo karaktera i ujedno kmicu koja je smjestila crvenkapici...simbolika,ljudi,simbolika...

ajde pozdrav svima

eto,došlo je vrijeme i da se ja ponovo vratim...ali ovaj put sa jako dobrim vijestima...moje mračne koridore osvijetlila je nasvijetlija zvijezda na nebeskom prostoru ;)) upoznao sam jednu brutalno ispravnu,dobru i SPALJENU curu...i jako ju volim :p jedini mali bed je što živi podalje od mene:(,ali što to znači kada postoji ljudski um koji je stvorio vlak,bus i auto:) ako vas nešto više zanima(u što sumnjam:)) slobodno mi se javite,mislim da je mail(na koji se konačno ponovo javljam) tu negdje na stranici:)

Inače,bilo bi jako lijepo kada biste mi dali par idejica za neke teme koje vas možda zanimaju ili Anonimno(što ne mora biti :)) izložite neke probleme koji vas često muče,pa da ih pokušamo zajedno riješiti...

Dao bih također ovdje "oglas" da tražim jednu prokletu pjesmu koja je nestala prije godinu dana sa lica zemlje,i dosada nisam vidio da ju itko ima,ali nema veze :)
PJESMA SE ZOVE "DAME I GOSPODO" A IZVOĐAČ VAM JE EL-BAHATEE...
bio bih jako zahvalan kada bi netko ako ima tu pjesmu,meni nu proslijedio da ju konačno čujem,jer uzaludno traženej i nije baš zabavno ;))

DA...iz svih ovih zadnjih nazovimo to tjedana što me nije bilo,zaključio sam da zapravo mi brinemo o totalno ne bitnim stvarima i da ne smijemo patiti za onim što nismo učinili(jer sve što smo učinili,učinili smo dobro),niti za onim što smo učinili,jer je tako trebalo biti,nego se moramo obazirati na one sitnice koje nam nešto znače i naučiti voljeti ono i one što i koje imamo da bismo konačno našli barem prividnu sreću,jer je ona realtivna-i kurva baš kao i nada:))

ovo je jedan malo kraći i bezvezniji post tek toliko da znate da sam živ...ajde ljudi čuvajte mi se i uživajte...voli vas vaš KUM :p

A TEBE NAJVIŠE...ZNAŠ TKO SI :p

Ljudi,neznam više uopće što trebam misliti od života...Neznam trebam li uopće pisati ovaj prokleti blog...Neznam jer trebam uopće živjeti u materijalnom svijetu jer je toliko ograničen...Mnogi se ljudi kada su na kraju svojih mogučnosti i snaga vračaju bogu...Ja ne kupujem lažne nauke...Ali ipak,sada kada sam na tome kraju,neke stvari mi postaju jasne...Postaje mi jasno da u životu ne možeš sve postići razumom,da ne možeš sve proračunati,da ne možeš sve dokazati,da ne možeš ići glavom kroz zid i da najdraži odalze,često bez pozdrava,često bez obraza,nekada nesvijesno...Vjerojatno ću izgubiti najvažniju osobu u svome životu,ali ipak podnosim tu žrtvu,jer želim da ta osoba bude sretna...Znaš tko si i zato samo želim reći da se sjetiš onog magičnog zadnjeg odijelka u pjesmi 1 koji si mi toliko nabijala na nos...Vjera u nadnaravno i nerealno nadilazi našu vjeru u same sebe i zato postaje ranjivi,neproračunivi,nagonski grizemo za svoje...Boriš se do zadnje kapi krvi,zadnje kapi znoja,a i kada ona nestane ostaju samo nada i vjera,tada nada postaje kurva,a vjera postaje gola...nejednakosti u životu se sve više uzdižu i postaju ne savladive planine i tada stojimo pred ogledalom istine i gađamo šakom po sred njega,ali nikako ne pogađamo,jer nas pogađa ta istina...svatko ima teških vremena i u tim teškim vremenima najčešće uspijevaju pomoći prijatelji,ali nekada ne...koliko god davali sve od sebe,ostaju nemoćni,koliko god pričali to im se sve obije o glavu,prazne riječi lupaju o zidove,zidove stvarnosti,koji su hladni i visoki toliko da ne možemo vidjeti kraj,baš kao i današnji život...tražili smo zamjene i dobili promjene,samo koje koristi od toga kada nismo vjerni sami sebi...Sada mi se čini da ulazim u najteži period svoga dosadašnjeg perioda proživljenog vremena na ovome svijetu...I nitko mi ne može pomoći jer je sada jedino pitanje treba li nagosnki gristi za svoje...

Ja neznam zašto se ja stalno žalim...jest da nemam savršen život,ali mogu reći da imam sigurno više nego mnogo drugih ljudi,koji su s onim "manje" što imaju sasvim sretni...Zašto ne mogu biti sretan i uživati u životu??Zbog straha??Bojim li se da kada se jednom probudim toga svega neće više biti??Mora li sve uvijek biti pod mojom kontrolom,ili našom?Smijemo li se bojati što se tiče takvih stvari??Koči li nas taj strah u ostvarenju tih ciljeva??Bojimo li se promijeniti??Odgovore na ta pitanja naći ćemo samo u slučaju da pogledamo duboko u sebe i spustimo se na pod realnosti,poslažemo prioritete u životu,počnemo shvačati sami sebe i počnemo činiti sve iz zabave i ne tražiti glupe isprike za nešto što zapravo želimo napraviti samo nam to glupava podsvijest navodno ne da...Možda ovaj svijet je crno-bijel,ali baš zato ga trebamo obojati,trebamo pustiti slobodno akvarelu životnih boja da prošara naše puteve,trebamo dozvoliti sunčevim zrakama da otope led na našim srcima,trebamo moći bezgriješno i neograničeno voljeti,sve ljude,da!!ali na način poštovanja,na način shvačanja kada je dosta,no ipak najviše ljubavi pokloniti najbližima i onima koji ostaju,onima koji su nam četiri zida kuće sigurnosti...Životni kostur koji je do sada bio bez života trebamo pokreniti i nacrtati sebi osmijeh opet.Jednostavno bez razmišljanja ustati i činiti sami sebi po volji,ali pri tome nezaboraviti prioritete...gledati sve ljepote svijet,ali pritom ne zaboraviti na onaj tromi mišič u prsnoj šupljini,koji nam naređuje koga ćemo voljeti,kojim ne vlada razum...Ljdui mislite srcem!!a oni koji su oduvijek mislili srcem,dajte si oduška(između ostalog i ti nina)...Shvatite da smo svi mi ljudi i da se bojimo istih stvari.Srce nam je puno istih rana.Svi smo ranjivi i svi plačemo.Neki vanjštinom,a neki krvavim suzama iz unutra...Neki proživljavaju raj,a neki pakao na zemlji...Nekima su to samo prijelazni stadiji života koje moraju proživjeti da bi shvatili osnovne stvari za koje misle da su savladane...Možda i jesu ali nisu usavršene...Čovijek se usavršava cijeli život i uči kroz njega,raduje se i plače,znoji se i krvari,voli i radi iz principa..Zato ne zamarajte se ne bitnim stvarima koje vas trenutno zaslijepljuju...Volite sebe i ljude oko vas...Poštujte se i vama dani život...Svi smo valjda sa nekom prokletom svrhom tu...Ako ne,bar se nadamo da jesmo,i to nas onda čini ispunjenima...Znači,razum ispred srca,srce ispred razuma,korak za korakom,sa dna na površinu,mislima neograničeni,riječima naoružani,poštivati sebe i druge,živote vaše čekaju nove pruge,ne dajte nikada da vas život svlada,jer svako jutro čekaju nove maske i nova šarada...puno pozdrava mojim čitateljima i sve najbolje povodom praznika,a za Uskrs ćemo se valjda još čuti...

........
...u tom slučaju se klinka klinkom izbija-hehe:))...
također,putujemo za rumunjsku,zemlju drakule i ulične djece-karikirano-a poslije toga i za šugavi zadar za koji smo do recimo jučer imali i čvrste sponzore,ali sada se ti sponzori pretvoriše u crne rupe naših "snova",pa tako sada skupljamo sada argumente potrebne da možemo zagovoriti određene sastanke sa odgovornim osobama za ovaj kaos...ako čemo tako,nama je sada lijep svijet,dobio rupu,i to već koju...ako čemo usporediti sa internetskom stranicom,totalno smo bugirani...mislim ono,nije fer,ako imaju tolike pare,pa daju tolike pare(7200eura) za jednu običnu jebenu drvenu klupu od nekog čarobnog drveta,po kojem se može svirati...ajd da se može letjeti s tom klupom,ali neeeee,ono je za glazbene želje...a u nas,buduće ljude,pa čak i "reklame" za njihove pohlepne ideje,uložiti kojih sitnih 7200 kn??mi plačamo za tu bilingvalnu nastavu,kojom i idemo tamo,mjesečno 800 kn,tih 800 kn koji su potrebni sada za to putovanje,ili bar da nešto od potrebnih školskih materijala kupe,ili poprave...mi ne znamo ni gdje te misteriozne pare idu!!i nečemo ni znati...najgore je kada ti netko uzme tvoje,ali kada ti gotovo dobrovoljno tek tako daješ nešto,bilo što,a životinje u ljudskim tijelima ti nešto ovako predstave,onda to postaje noć...sve to guta tišina i gutati će uvijek...nadam se samo da ćemo uspjeti u našim ustrajnostima...a valjd očemo,ako ne,tko ga jebe,ne idemo...ajde pozdrav ljudi...de facto

Marchelo-1

Zivim u senci senke tvoje senke... i znam da znas:
jos uvek sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukcije ne umem
ne razumem, ne zelim pred laznim svetom celim da se lazno veselim...
To nije osmeh - to je grc. Ljudi su slepi.
Lepi dani, nasmejani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitnice zgazeno nehotice...
Znam da znas. Jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne reci
praznim danima. Nestajes. I prica odavno nije fer:
lepotica i zver - suvise razno. Sve je prazno.
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vracam se njima - zar mislis da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi posle svega sve one nemaju cak ni ime...
...samo te oci posecene vetrom koje sjaje kao i moje
- znam da znas, al ne vidis i ne cujes, i ne znas koje
male stvari se broje... i dok porazi se roje,
plasim se da priznam da postojis, rane gnoje... i da mi falis...
Fali mi dodir, fali mi rec, fali mi osmeh
fali mi lice, fale mi lazi, fale sitnice
- dosta krivice! Ptice selice nestaju...
Ja ostajem, i svi ti pogledi me plase:
prokleti srecni zagrljeni ljudi! ...te uloge su bile nase...
Samo moje i tvoje! A gde smo sad? Gledaj u mene! Nema mene...
samo sene uspomene... samo tragovi...
Koliko dobijes, toliko das. Ti nisi smela... znam da znas...
...znam da znas...znam da znas...

Refren:
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
...i reci, sta je to ponos, sta je to sram? Ne zelim da znam!
...i kad se svet srusi, na starom mestu bicu sam...


Sve suze sveta sprala je kisa. Na kraju nisi ni siguran
da si uopste plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagao kakav jesam, slagao sam sebe da si laz
I vratio se starim stazama...
Ali ni svi peroni sveta me ni malo nisu promenili:
i dalje isti blejer iz bloka, uvek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do doka luke srece.
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli skrece.
...a onda padne noc, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
sitnice, ponos, inati nece mi dati da pratim trag - a znam:
sve je nista, slomicu kazaljke, vreme ce stati,
kosmos ce cekati! ...da samo umem da te vratim!!!
Trazim te, sanjam te pijanim ocima, u nocima, u tudjim licima,
u stanovnicima nekih drugih svetova - gde je nas?
Micem usnama bez glasa dok pada zaborava plast...
Cutim jer znam da znas. Uvek si znala i uvek znas! Ti...
Jedina moja, tebi koja odavno nisi jedina:
svaka sekunda kao godina, al barem znam na cemu sam,
i barem znam da nema nas i spreman sam da budem nasmejan pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz paucinu vracam vremena kad smo ti & ja jos bili tim
oprosti sto nemam snage da te slazem da ti zelim srecu sa njim
a i sta ce ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to sto jesi, tu gde si ... sta god da se desi,
ti budi oke i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga volis a mrzis, kad mrzis a volis
i lomis se da izdrzis...
Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati
mene.. moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati
i ko zna... mozda jednom nadjes me, tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi...
...ali sresces samo stranca, slucajnog prolaznika i pogled leden...
...iako te je taj neznanac nekada voleo vise od sebe.

Oluja mozgova...to je pojam koji smo već čuli u školi ili općenito u kulturnom ili vulgarnom okružju iz kojeg učimo dobro ili loše iz dana u dan...
Ali što ako umjesto lijepih misli i sretnih asocijacija na određene riječi,dolaze samo mrak i ponor??
Što ako smo izgubljeni a samo naznačavamo bijes ili sigurnost...to su pitanja koja se najčešće vrte našom podsvijesti jer mislimo da ne možemo biti sretni...i vjerojatno ne možemo...današnja materijalna ili socijalna stanja većinom nisu dovoljna da zadovolje normalne ljudske kriterije niti do pola zato i bauljamo uokolo i rokamo solo kroz život od blata...
Ljudi bez lica koji imaju sve u rukama osim sreće i ljubavi u srcu...oni nesretni koji samo misle na sebe,jer nisu imali primjera niti materije u životu...oni koji su brata prodali da bi sami preživjeli,oni koju su dušu prodali da bi se obogatili,oni koji sada samo slijepo tule u točku na bijelom zidu koji njima život znači,oni koji na cesti jedu blato i bude se s rosom jer ne mogu imati ništa od onih koji su se zasitili životima drgugih,njihovim suzama,znojem i krvlju koja je bila prodana za iskustvo skupljanja novaca gazeći preko leševa koji su nima trofeje koje su poslagane na putu crnih koraka i u hodnicima u kojima odzvanjaju zamasi krila bijele vrane i praznih vrisaka crne ovce...Ako je čovijek čovijeku vuk onda je to zato što takvi paze na stado...Možda to nije tema za ove odaje ili za odaje koje su pune takvih sranja u mome mozgu,svejedno šaljem svoja razmišljnja van u "crni" svijet,da bi možda ona jedna polovica opet pobijelila i unjela neku ravnotežu među nas "vukove"
Nijedna jedinka neke vrste ne jede svoje pripadnike,samo čovijek,koji je pun sranja kao diskriminacije spolova,rasizma,traumi i ostalih nepotrebnih izuma ljudske psihe,uništava svoje pripadnike,samo on postaje zapravo prava životinja...ali čovijek koji je oduvijek vjernik,nije postao svetac,a onaj koji zna cijelu bibliju napamet opet može biti životinja....Pustivši svoje misle da stvore ove redove,sam završio nadam se barem prvu stranicu crne kronike svoga života...realnost je danas osobina koja mnogo čovijeku pomogne u životu...pozdrav

Evo me ljudi opet......vratih vam se ja sa mnogo novih priča ... ali sada prvo ono najbitnije .. Zašto li nisam toliko dugo ništa objavio??hm...prva stvar:prešao sam granicu na adsl-u!!(hahaha),pa nisam htio da mi račun bude sa koje 3-4 nulice..druga stvar:ne volim vas :)) hehe,šala,ne druga stvar je ono kao nisam imao vremena jer sada imam puno sa školom oko glave a želim 5 ...da dobijem laptop po želji,hehe...

Znači,zanimljivosti...Aha..bio sam u zgb-u!!bilo je divno..sa razredom,ali ipak je bilo divno :p...Mislim da ću tamo studirati...škola kao inače,taj zoološki vrt nikako da padne...e,da!!idem u zadar 05.05. a prije toga u rumunjsku 28.04. to je sve tako cool...what a wonderful world...šta ima kod vas ljudi??daj ostavite par komenta,oni do kojih mi je stalo-mogu i bibliju ostaviti,a vi ostali također free to go ;) jer me sve zanima što sam propustio...DA!!i ,stanley,sorry što ti nisam poslao ostale pjesme,mislim da imam opravdane razloge...i još jedna vijest,igra "The Godfather" koja je nedavno izašla,je najbolja igra trenutno na svijetu(ja sam ju već prešao),preporuka gamerima:pribavite ju u kolekciju,te svi ljubitelji mafije i gta...

Opet me muče neke stvari...to sigurno već postaje dosadno,jelda??
Premda je moj mozak(koliko god ga bilo) uvijek krcat nekim idejama i pitanjima,ali češće nego rjeđe i nekim odgovorima,ipak ne razumijem kako li pjesma može pobuditi u čovijeku ono što ne može drugi čovijek...koja je moć tih složenih redova smislenih cjelina??zašto je kroz pjesmu lakše reći nešto nego kroz konverzaciju...U zadnje vrijeme napravio sam revolucionarno otkriće!!!Jedan reper,premda srpski je svejedno dobar i trebate ga čuti i shvatiti,koji je sasvim prikladan za naš balkan,zajedno sam edom maajkom-ostavlja ljude koji ga slušaju bez daha!!Da,to je onaj Marchelo!!bio je i na ekskluzivu...neki dan...u tom čovijeku je cijela snaga svijeta sklopljena u redove koji stvaraju pjesme kroz koje ljudi ponovno oživljavaju...jednostavno je taj čovijek genije...trebalo bi ga predložiti za svjetskog ambasadora mira ili nešto slično...preporuka:poslušajte ga...albumi "...de facto" i "puzzle shock" su sada recimo noviji i najbolji...uglavnom,zašto li je riječ namočnije oružje...zašto li tamo gdje riječ udari rane nikada ne zacijele??zašto li ljudi koriste to oružje svijesno ili nesvijesno u loše i pakosne svrhe samo da bi izvukli svoju korist ili nešto što im se čini neregularno pretvorili u sijenu??zašto ljudi žive u sjeni kada ih to najmočnije oružje zakači??zašto postoji riječ zašto???hehe...da vas ja mučim....
Loyal to the game...ako ćeš igrati igru ne zaboravi zanemariti podsvijest i zakon...ako ćeš pak živjeti život,onda će te uvijek mučiti sudbina i uvijek ćeš nešto planirati...a što ako se dogodi nešto ne planirano??hoćeš li zapasti u očaj??hoćeš li onda razmišljati o prošlosti??o onome što si jednom davno napravio,što si davno rekao??hoćeš li imati flash back??hoćeš li živjeti u sjeni??hoćeš li vrtiti film glavom koji kazuje da si pogriješio u proračunima??očaj...očaj...očaj...riječ??tama??ne...samo beskonačne životne staze lagano utabane koracima predaka koji su jednom davno pokušali prebroditi oluju koja se stvarala i odlazila kada je tebi bilo najteže...kada je pao mrak...kada je pao mrak??upali svijetlo...ili te strah??svijetlo će ti biti tvoje zvijezdano nebo koje stoji iznad tebe kao zaštitnički krov,koji će te štititi od oluje,oluje osjećaja...lagano ćeš zakoraknuti stazom utabanih koraka,lagano ćeš izblijediti s vremenom,ali će uvijek ostati oni osjećaji,ona sjećanja,bolna,one riječi koje si rekao-koje nikada ne prolaze...mrak će se raziči...vrijeme će proći...ti ćeš izblijedjeti...staze će ostati utabane...prošlost će biti zaboravljena...budućnost će ostati ispred nas...samo će sadašnjost puštati suze koje će lomiti svjetlost u obliku riječi kojima si zadao ranu koja nikada ne prolazi...