/*--- LOGO ---*/ .logo{margin: 0px 0px 0px 1px;border:0px;}
eto,došlo je vrijeme i da se ja ponovo vratim...ali ovaj put sa jako dobrim vijestima...moje mračne koridore osvijetlila je nasvijetlija zvijezda na nebeskom prostoru ;)) upoznao sam jednu brutalno ispravnu,dobru i SPALJENU curu...i jako ju volim :p jedini mali bed je što živi podalje od mene:(,ali što to znači kada postoji ljudski um koji je stvorio vlak,bus i auto:) ako vas nešto više zanima(u što sumnjam:)) slobodno mi se javite,mislim da je mail(na koji se konačno ponovo javljam) tu negdje na stranici:) |
Ljudi,neznam više uopće što trebam misliti od života...Neznam trebam li uopće pisati ovaj prokleti blog...Neznam jer trebam uopće živjeti u materijalnom svijetu jer je toliko ograničen...Mnogi se ljudi kada su na kraju svojih mogučnosti i snaga vračaju bogu...Ja ne kupujem lažne nauke...Ali ipak,sada kada sam na tome kraju,neke stvari mi postaju jasne...Postaje mi jasno da u životu ne možeš sve postići razumom,da ne možeš sve proračunati,da ne možeš sve dokazati,da ne možeš ići glavom kroz zid i da najdraži odalze,često bez pozdrava,često bez obraza,nekada nesvijesno...Vjerojatno ću izgubiti najvažniju osobu u svome životu,ali ipak podnosim tu žrtvu,jer želim da ta osoba bude sretna...Znaš tko si i zato samo želim reći da se sjetiš onog magičnog zadnjeg odijelka u pjesmi 1 koji si mi toliko nabijala na nos...Vjera u nadnaravno i nerealno nadilazi našu vjeru u same sebe i zato postaje ranjivi,neproračunivi,nagonski grizemo za svoje...Boriš se do zadnje kapi krvi,zadnje kapi znoja,a i kada ona nestane ostaju samo nada i vjera,tada nada postaje kurva,a vjera postaje gola...nejednakosti u životu se sve više uzdižu i postaju ne savladive planine i tada stojimo pred ogledalom istine i gađamo šakom po sred njega,ali nikako ne pogađamo,jer nas pogađa ta istina...svatko ima teških vremena i u tim teškim vremenima najčešće uspijevaju pomoći prijatelji,ali nekada ne...koliko god davali sve od sebe,ostaju nemoćni,koliko god pričali to im se sve obije o glavu,prazne riječi lupaju o zidove,zidove stvarnosti,koji su hladni i visoki toliko da ne možemo vidjeti kraj,baš kao i današnji život...tražili smo zamjene i dobili promjene,samo koje koristi od toga kada nismo vjerni sami sebi...Sada mi se čini da ulazim u najteži period svoga dosadašnjeg perioda proživljenog vremena na ovome svijetu...I nitko mi ne može pomoći jer je sada jedino pitanje treba li nagosnki gristi za svoje... |
Ja neznam zašto se ja stalno žalim...jest da nemam savršen život,ali mogu reći da imam sigurno više nego mnogo drugih ljudi,koji su s onim "manje" što imaju sasvim sretni...Zašto ne mogu biti sretan i uživati u životu??Zbog straha??Bojim li se da kada se jednom probudim toga svega neće više biti??Mora li sve uvijek biti pod mojom kontrolom,ili našom?Smijemo li se bojati što se tiče takvih stvari??Koči li nas taj strah u ostvarenju tih ciljeva??Bojimo li se promijeniti??Odgovore na ta pitanja naći ćemo samo u slučaju da pogledamo duboko u sebe i spustimo se na pod realnosti,poslažemo prioritete u životu,počnemo shvačati sami sebe i počnemo činiti sve iz zabave i ne tražiti glupe isprike za nešto što zapravo želimo napraviti samo nam to glupava podsvijest navodno ne da...Možda ovaj svijet je crno-bijel,ali baš zato ga trebamo obojati,trebamo pustiti slobodno akvarelu životnih boja da prošara naše puteve,trebamo dozvoliti sunčevim zrakama da otope led na našim srcima,trebamo moći bezgriješno i neograničeno voljeti,sve ljude,da!!ali na način poštovanja,na način shvačanja kada je dosta,no ipak najviše ljubavi pokloniti najbližima i onima koji ostaju,onima koji su nam četiri zida kuće sigurnosti...Životni kostur koji je do sada bio bez života trebamo pokreniti i nacrtati sebi osmijeh opet.Jednostavno bez razmišljanja ustati i činiti sami sebi po volji,ali pri tome nezaboraviti prioritete...gledati sve ljepote svijet,ali pritom ne zaboraviti na onaj tromi mišič u prsnoj šupljini,koji nam naređuje koga ćemo voljeti,kojim ne vlada razum...Ljdui mislite srcem!!a oni koji su oduvijek mislili srcem,dajte si oduška(između ostalog i ti nina)...Shvatite da smo svi mi ljudi i da se bojimo istih stvari.Srce nam je puno istih rana.Svi smo ranjivi i svi plačemo.Neki vanjštinom,a neki krvavim suzama iz unutra...Neki proživljavaju raj,a neki pakao na zemlji...Nekima su to samo prijelazni stadiji života koje moraju proživjeti da bi shvatili osnovne stvari za koje misle da su savladane...Možda i jesu ali nisu usavršene...Čovijek se usavršava cijeli život i uči kroz njega,raduje se i plače,znoji se i krvari,voli i radi iz principa..Zato ne zamarajte se ne bitnim stvarima koje vas trenutno zaslijepljuju...Volite sebe i ljude oko vas...Poštujte se i vama dani život...Svi smo valjda sa nekom prokletom svrhom tu...Ako ne,bar se nadamo da jesmo,i to nas onda čini ispunjenima...Znači,razum ispred srca,srce ispred razuma,korak za korakom,sa dna na površinu,mislima neograničeni,riječima naoružani,poštivati sebe i druge,živote vaše čekaju nove pruge,ne dajte nikada da vas život svlada,jer svako jutro čekaju nove maske i nova šarada...puno pozdrava mojim čitateljima i sve najbolje povodom praznika,a za Uskrs ćemo se valjda još čuti... |
........ |
Marchelo-1 |
Oluja mozgova...to je pojam koji smo već čuli u školi ili općenito u kulturnom ili vulgarnom okružju iz kojeg učimo dobro ili loše iz dana u dan... |
Evo me ljudi opet......vratih vam se ja sa mnogo novih priča ... ali sada prvo ono najbitnije .. Zašto li nisam toliko dugo ništa objavio??hm...prva stvar:prešao sam granicu na adsl-u!!(hahaha),pa nisam htio da mi račun bude sa koje 3-4 nulice..druga stvar:ne volim vas :)) hehe,šala,ne druga stvar je ono kao nisam imao vremena jer sada imam puno sa školom oko glave a želim 5 ...da dobijem laptop po želji,hehe... |
< | travanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv